Samosvjesno izbjegavanje senzacionalizma

64. Pulski filmski festival, 15.-22. srpnja 2017., Hrvatski film: Mrtve ribe, red. Kristijan Milić; Agape, red. Branko Schmidt



  • U posljednjim danima 64. Pula film festivala prikazana su još dva dosad neprikazivana hrvatska filma - Mrtve ribe redatelja Kristijana Milića te Agape Branka Schmidta. Kako je neprijeporno da oba ostvarenja osim filmskih značajki sadrže i naglašeni društveni pa i vjerski kontekst, nema sumnje da im je predznak sagledavanja ponešto drugačiji negoli u tekstu o filmovima Lavina, Fuck Off I Love You i Kratki izlet.

    Mrtve ribe su nastale kao prilagodba književnoga izvornika Josipa Mlakića iz 2011. godine, a Mlakić je i scenarist ovoga filma. Prisjetimo li se da su dva ranija Milićeva rada - Živi i mrtvi (2007) i Broj 55 (2014) ratnoga žanra, a ovjenčani su i nizom nagrada na pulskome festivalu, u Mrtvim ribama percipiramo posljedice rata u Bosni i Hercegovini kroz prizmu stanovnika grada Mostara. Ako pritom diskolorirana filmska fotografija postaje metaforičnim svjedočanstvom poslijeratne pustoši, podjednako unutarnje kao i izvanjske, autori proširuju raspon likova na barem dvadesetak važnih i putem njihovih habitusa pokušavaju ustanoviti cjelokupnu sliku posljedica ratnih trauma, kao i tek mjestimičnim nastojanjima da im se izmakne. Prijelomna je dramaturška točka samoubojstvo mostarskoga bivšega profesora i pjesnika, a reakcije pojedinaca različitih vjerskih i nacionalnih predznaka postaju naglašenom građom Mrtvih riba. No, čini se da filmu nedostaje snažnije koordinacije različitih priča i likova, pa su neki od njih ipak nedovoljno važni i ne pridonose razvoju radnje a i sam je svršetak nedovoljno definiran te Milićevom ostvarenju - usprkos dojmljivim dijelovima, manjka cjelovitosti i završne snage. Kvalitetom iza vrsnih Živih i mrtvih te Broja 55, Mrtve ribe su ipak djelo koje snažno odražava odnos raznih pojedinaca prema društvu, vjeri i ratu te se kontekstom približava pulskom laureatu iz 2013. Obrana i zaštita Bobe Jelčića.

    Površno gledajući, mogli bismo ustvrditi da se Schmidtov Agape našao na valu filmskih odraza pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi. Apostrofirajući priču o nekonvencionalnom mladom svećeniku koji se ne može nositi s homoseksualnim tenzijama prema dvojici krizmanika, autor je secirao i suvremeno hrvatsko društvo kao i prestižnu temu, ali je pritom samosvjesno izbjegao senzacionalizam. Svećenikova kasnija degradacija, osobna i profesionalna, kao i homofobno nasilje mladih prema njemu, precizno je sagledavanje zatečenoga stanja. Uz složenu mrežu sporednih likova, njihovu važnost i ulogu u sklopu cjeline, kao i često upečatljiva glumačka tumačenja, jasno opažamo nenametljivi autorski komentar, više nego dobru režiju - usprkos tek mjestimičnim scenarističkim nedosljednostima, te svakako i nagrađenu vrsnu montažu Hrvoja Mršića. Tako je Agape film prigušene društvene i osobne depresije, čak i kasnijeg očaja središnjega lika, dojmljivo ostvarenje koje ipak s odmakom sagledava temu i likove, a zasigurno se približava i sličnim djelima poput primjerice američkoga filma Sumnja (2008) Johna Patricka Shanleya. Pristup je Branka Schmidta medijski etabliranoj temi izrazitoga društvenoga značaja, dakle, sasvim racionalan, bez osuda i skandala, uz pokušaje razumijevanja, ali sasvim opravdano i bez mogućih trajnih rješenja. Tako Agape nastavlja kvalitetan niz djela iskusnog filmskog autora i nesumnjivo je među boljim filmskim dosezima ovogodišnjega Pula film festivala.

    Naposljetku, ostaje upitnim kako će gledateljstvo i kritika prihvatiti Mrtve ribe i Agape u široj kino-distribuciji te kakva će njihova vrijednost biti i s dužim vremenskim odmakom, i u sklopu samostalnih opusa, ali i u kontekstu nacionalne kinematografije.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 28. srpnja 2017.

     

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji