Potpuno drukčiji od drugih

27. Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb, 5. – 10. lipnja 2017.: Moj život kao Tikvica (Ma vie de Courgette), red. Claude Barras



  • Švicarsko-francuska animirana koprodukcija bazirana na romanu Gillesa Parisa (Autobiographie d'une courgette, 2001) dugometražni je prvijenac Claudea Barrasa, rađen u tehnici stop-animacije s glinenim lutkama - Moj život kao Tikvica, te dobitnik Nagrade publike za film iz programa Velikog natjecanja dugometražnog filma ovogodišnjeg Animafesta (a između ostalog je bio nominiran i za Oscara 2017. kao najbolji dugometražni animirani film te za istu nagradu bio i službeni švicarski kandidat u kategoriji najboljeg stranog filma).

    Riječ je o filmu suprotnosti – animacije kao uglavnom dječje filmske forme i obrade teške teme obiteljskog nasilja; žarke koloritnosti prezentacije i internih teretnosti dječjih protagonista; ljupkog dizajna lutaka tankih tijela i vidljivih brutalnih egzistencijalističkih tragova (blijeda koža, podočnjaci) na njima; istovremene optimistične topline (obitelji i ljubavi) i socijalne tragike (zločini, ludila, ovisnosti, deportacije) – pri čemu iste bivaju itekako uspješno fuzirane (kako redateljsko-scenaristički, jednako tako i kroz poticajnu institucionalnu funkcionalnost sirotišta u radnji djela), nikad međusobno proturječne ili diskordantne.



    Sirotište kao motiv na filmu iscrpan je i čest, te iako nije nepoznat njihov tretman u kontekstu children friendly naslova s hepiendom (Oliver! Carola Reeda /1968/, Annie Johna Hustona /1982/), ponajčešće su ipak mizanscene hororima (Sirotište /El orfanato, 2007/ J. A. Bayone, Đavolja kralježnica /El espinazo del diablo, 2001/ Guillerma del Tora) ili pak fantasyju (Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu /Miss Peregrine's Home for Peculiar Children, 2016/ Tima Burtona, primjerice). Ekspresivan, kompleksan i prožet melankolijom, Moj život kao Tikvica s tematiziranim se teškim traumama nosi odmjereno i empatičnom duhovitošću, nikad preopterećenošću osjećajima tuge od nevoljenosti, napuštanja i odbacivanja (za što je svakako zaslužan i scenarij cijenjene Céline Sciamma).

    Svime navedenim – kao crtić realističniji i angažiraniji od mnogih isproduciranih američkih melodrama, ujedno izbjegavajući formulaičnu sentimentalnu zaslađenost kao svojevrsno dodvoravanje ciljanim dječjim gledateljima u korist grubljeg, mračnijeg tretmana prezentiranog, Tikvica postaje istinski distinktivan, kvintesencijalno potpuno drukčiji od drugih naslov, ipak namijenjen nešto starijoj djeci; a nadimak glavnog junaka Tikvice postaje njegova simbolička karta u bolji život – odričući se, naime, osobnog imena Ikar u korist rečenog nadimka, ujedno gubi teretnu karmu istoimenog mitskog letača – ne padajući opečen suncem, upravo suprotno - dobiva toliko dragocjenu priliku za novi uzlet.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 21. lipnja 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji