Bilo kuda, truba svuda

Ministarstvo ljubavi, red. Pavo Marinković, sklad. Hrvoje Crnić i Mydy Rabycad; Život je truba, red. Antonio Nuić, sklad. Hrvoje Štefotić

  • Ministarstvo ljubavi, red. Pavo Marinković

    Komedija Pava Marinkovića Ministarstvo ljubavi prikazuje dvojicu muškaraca uništenog samopouzdanja koji u potrazi za ratnim udovicama koje nepravedno žive na državnoj grbači pronalaze dostojanstvo, pravednost, hrabrost, a na posljetku i ljubav. Obiteljska drama (promovirana kao komedija) Antonia Nuića Život je truba bavi se dvama događajima u životima izrazito flegmatičnog trubača Borisa i njegove djevojke Jane – svadbu i proslavu Božića. Nakon svadbe koja nam dočarava ugođaj filma i upoznaje sa likovima, predbožićno vrijeme donosi zaplet – obiteljsku svađu zbog kockarskih dugova Borisovog brata te svađu njihovih roditelja zbog navodne očeve nevjere i izvanbračnog sina. Sretan kraj filma prikazuje pomirenje svih članova i ostvarivanje još boljih odnosa. Ova dva filma, osim po pojedinim glumcima koji nastupaju u oba, nemaju puno zajedničkog. Ugođaj, karakterizacija, prikaz tijeka vremena, radnja, pa čak i način snimanja (koji je kod potonjeg znatno razrađeniji i maštovitiji) potpuno se razlikuju. Jedina dodirna točka je pojava solističke trube u glazbi.
    Ministarstvo ljubavi, red. Pavo Marinković
    Ministarstvom ljubavi dominira neprizorna glazba. Ono malo prizorne glazbe tj. pjesama koje se javljaju u filmu tekstom donose atmosferu sredine (Vjetar s Dinare) ili sugestivno dočarava skriveni kontekst zbivanja (Potraži me u predgrađu). Neprizorna glazba je harmonijski izrazito zanimljiva mješavina ugođaja kubanske glazbe i jazza ostvarena manjim ansamblom u kojem su nosioci melodije bas ili truba. Truba se povremeno javlja i u solističkom izdanju. Tijekom filma ponavlja se nekolicina glazbenih cjelina koje su same po sebi kvalitetni glazbeni odlomci. No njihov stil i ugođaj jednostavno ne odgovara onome filma. S jedne strane film vrvi scenama u kojima nedostaje pozadinska glazba, dočim s druge sadrži scene (npr. putovanja) koje uz pratnju ovakve glazbe ostavljaju dojam kao da glavni junaci prolaze kroz prostranstva Srednje Amerike, a ne dalmatinskog zaleđa. Iako je uporaba trube kao solista zanimljiva jer nije česta pojava, ovdje je neobična zbog nepovezanosti sa vizualnim.

    Pojavljivanje glazbe je konzervativno. Svaki odlomak je vezan uz određeni vizualni trenutak tj. određenu scenu i nikada ne prelazi okvire jedne prostornovremenske cjeline. Neprizorna glazba je izričito odvojena od prizorne. Za vrijeme dijaloga glazbe nema. Iznimku čini prvi (ujedno i posljednji) glazbeni odlomak koji se ističe i drugačijim karakterom. Njegova slojevitost i postupno nadodavanje dionica (od kojih je prva vokalna) omogućava nesmetano superponiranje dijaloga. Početni obećavajući odlomak slijede jedan jazz ugođaja, a zatim još jedan s dominacijom trube. Ovo bombardiranje raznolikošću u prvih sedam minuta umara slušnu koncentraciju gledatelja te ukida želju za većom pažnjom na povezanost glazbe sa radnjom.
    Život je truba, red. Antonio Nuić
    Filmom Život je truba dominira prizorna glazba, bilo da je riječ o glazbi svadbenog slavlja, onoj sa nosača zvuka na obiteljskim okupljanjima, s automobilskog radija ili sviranje glazbenog sastava glavnog protagonista. Većinom su to popularne pjesme kao i kod Ministarstva ljubavi, no njihovo pojavljivanje je znatno zanimljivije izvedeno. Već druga pjesma (Wagnerova Svadbena koračnica sa hrvatskim tekstom) nastupa kao neprizorna glazba koja prati fotografiranje ispred crkve, a nastavlja se tijekom iduće scene u crkvi tijekom ceremonije u kojem se očituje kao prizorna. Ovakvo pojavljivanje čine većina pjesama, a jedino što se mijenja (i time svaki put čini postupak zanimljivim) je broj scena tj. prostornovremenskih cjelina koje glazba prati prije nego što se pojavi ona koja pjesmu razotkriva kao prizornu. Upravo zbog ovog zavaravanja gledatelja u trenutku kada napokon nastupa neprizorna glazba, ona je gotovo neprimjetna. Glazbene cjeline su u funkciji ublažavanja prelaska scena, prikazivanja protoka dužeg vremenskog razdoblja ili više istovremenih događanja. Pri odabiru pjesama je, čini se, posvećena velika pažnja na tekst koji često ima funkciju produbljivanja radnje svojim sadržajem. Ipak, ponekad su pjesme očito uzete kako bi žanrom gledatelju ukazale na dio popularne kulture kojoj pripadaju likovi koji je slušaju.
    Život je truba, red. Antonio Nuić
    Truba se u prizornoj glazbi javlja kao dio instrumentalne glazbe Borisovog sastava (njihovih proba i nastupa). Glazbene cjeline u kojima se nalazi truba kao solist najčešće započinju prikrivene kao neprizorna glazba i dugim izdržanim tonovima sjetno prate scene bez dijaloga, da bi se na kraju, pri otkrivanju prizornosti melodija razigrala i dobila pratnju drugih instrumenata sastava. Solistička truba u Štefotićevoj glazbi, unatoč naslovu filma, nije isforsirana niti previše izrabljena. Ona je ovdje iz narativnih razloga, a istovremeno je dobro uklopljena količinom i izvedbom.

    Naposljetku je lako zaključiti da iako Ministarstvo ljubavi i Život je truba povezuje zajednički element solističke trube u filmskoj glazbi, način pojave i uporabe specifičnosti njenog zvuka čini još jednu razliku između dvaju filmova.

    © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 16. lipnja 2017.