Protiv politizacije kulture

Hrvoje Turković, Politikom po kulturi. Polemike (1968-2002), MeandarMedia, Zagreb, 2016.

  • Hrvoje Turković, Politikom po kulturi. Polemike (1968-2002), MeandarMedia, Zagreb, 2016.Konstruktivne polemike u novinama i časopisima rijetka su pojava, dok su u zlatno doba feljtonistike i novinarstva uopće upravo polemike bile veoma popraćene i prepričavane od čitateljstva; polemike između određenih javnih osoba izazivale su ushićenja i sablazni, dok su polemičari svojim raspravljačkim tehnikama i stavovima stjecali vjernu vojsku obožavatelja i kuditelja. No bila su to sasvim druga i pismenija vremena kada su novine i časopisi imali više uređivačke prepoznatljivosti i utjecaja, a samim time i širu publiku. Danas se polemike uglavnom svode na svađalačke rasprave. Sve je prisutnija nova vrsta polemika u obliku komentara na internetskim forumima ili ispod novinskih članaka što su objavljeni na portalima, a nije rijetkost da komentatori budu neumjesni zbog manjkavog odgoja, svakako nedovoljno upućeni u veća problemska pitanja, pa onda internetske polemike budu slabašne, neargumentirane i nevrijedne većeg spomena.

    Kvalitetni polemičari i polemika kao izražajna forma postupno nestaju, a do nastanka nekih novih, kvalitetnih polemičara i polemika može doći upravo ako se konciznije čitaju protekle polemike. Knjigu Politikom po kulturi (Meandarmedia, 2016) filmologa Hrvoja Turkovića (1943) čine sabrane filmske polemike što su prvotno objavljivane u tiskovinama između 1968. i 2002. godine. U tim se tekstovima, kao što se iz naslova može razabrati, ponajviše kritički govori o pogubnom miješanju politike u kulturu, odnosno politiziranju kulturnih sfera što redovno rezultira štetnim posljedicama za mnoge kulturne radnike, ljubitelje kulture, ali i cjelokupnu percepciju kulture uopće. Turković je u više navrata pisao o ideološkim napadima i fantomskim neprijateljima koji su, prema mišljenju dogmatika, ugrožavali vladajući sistem kroz medij filma. Dotiče se napada na redatelja Želimira Žilnika (1942), sukobljava se s glasnim ideolozima koji su otvoreno bili protiv ideje pluralizma pa su se žustro zalagali za oduzimanje kreativne slobode nepoćudnim filmašima.

    Režimski poslušnici, vojnici i zapovjednici učestali su sastojak Turkovićevih polemika. Tako u jednom tekstu Turković brani protustaljinistički film Lisice (Krsto Papić, 1970.) koji nije sjeo baš svima pa su ga pojedinci uzeli na zub (premda je šira publika film jako dobro prihvatila), a 1970. godine piše o kroničnom izostanku autorskih filmova: „Filmskim krugovima vlada napregnutost, politički strah koji davi normalan stvaralački razvitak domaćeg filma. Jer kakve filmove snimati a da se ne izloži najrazličitijim, pogubno diskvalifikatorskim političkim tumačenjima?“ (44.) U svojim se tekstovima Turković dotaknuo filmaša, filmologa, kritičara i kulturnih radnika koji su imali određeni društveni utjecaj u medijima, ali i izvan njih. Turković nastoji osporiti višestruke nepristranosti, smisleno debatirati i sa članovima komisija te pojedincima koji su bili predvođeni ideološkim direktivama, osobnim predrasudama i namjerama. Pobija ustaljene tvrdnje skeptika i kritičara koji su tijekom razdoblja tranzicije uporno ponavljali negativne, šablonske tvrdnje o hrvatskim cjelovečernjim filmovima; da nisu dovoljno gledani i da ne ostvaruju zadovoljavajuće uspjehe na domaćim i međunarodnim festivalima, da film nije važno područje te da je domaći film, općenito gledano, preskupa reprezentacija države: „Film je, naime, sastavni, i to ključno utjecajan (još uvijek kulturno paradigmatski) dio ukupne suvremene audiovizualne kulture, a ona je dominanta suvremene planetarne komunikacijske mreže, suvremene civilizacije. Skeptično odricanje od filma bilo bi ravno suicidalnom civilizacijskom samosakaćenju.“ (176.)
    Lisice, red. Krsto Papić
    Za razliku od kritičara, Turković nije negativistički nastrojen prema domaćim filmovima i smatra da je za malu kinematografiju, kao što je hrvatska, sasvim normalno da u njoj postoje slaba, prosječna i jaka ostvarenja te da je za očekivati kako neće svi filmovi biti jednako snažni po pitanju kvalitete i izvedbe. Da bi osporio tvrdnje okorjelih neljubitelja hrvatskih filmova, Turković iznosi brojne teze i argumente što idu u prilog hrvatskom cjelovečernjem filmu. Naglašava po čemu je film važan predstavnik nacije u kulturnim područjima diljem svijeta, a kroz analize određenih hrvatskih filmova dokazuje da se hrvatska kinematografija također može pohvaliti veoma dobrom gledanošću u kinima te zavidnim brojem osvojenih, vrijednih nagrada. Dok se čitaju Turkovićeve sabrane polemike, teško je ne oteti se dojmu kako se povijest neprestano ponavlja jer se mentalitet ljudi nije pretjerano promijenio. Stoga ni danas nije rijedak slučaj da se politički silnici (ne)izravno umiješaju u filmske vode prije, za vrijeme i nakon snimanja filma. Baš kao prije nekoliko desetljeća, i danas svjedočimo da često svoje mišljenje o filmu, koje nije veoma stručno, nego snažno obojano ideološkim predznacima, daju nedovoljno kompetentne osobe koje si, unatoč neznanju, daju za pravo donositi konačne odluke.

    Uvijek se nađu vrijedni dežurni dušebrižnici koji, kao u vrijeme crnoga filma, u vlastito ime ili ime vladajućeg režima strasno napadaju talentirane pojedince, a ujedno potiču financiranje i uvrštavanje njima podobnih autora i ostvarenja što se poklapa s njihovim svjetonazorom. Ispada da se režimski karakter ne može u potpunosti iskorijeniti zbog silnih prerađivača prošlosti i manipulatora sadašnjosti. Turkovićeve polemike zahvalani su tekstovi; mogu poslužiti kao pogled unatrag i kao podsjetnik na filmske (ne)prilike što su bile prisutne na medijskoj sceni. Znači, opisane polemičke situacije ne razlikuju se previše od sadašnjih – jedino su se imena protagonista podosta promijenila, no mentalitet i težnje ostale su podosta iste. Politizacija kulture, ispalo je, nije ni bezopasni i kratkotrajni trend ni sezonska pojava, pa tako danas u filmu i njegovoj neposrednoj blizini uspješno životare raznorazne mutikaše, uhljebi, paraziti, cenzori i, financijski gledano, veoma snažni moćnici koji su u stanju stopirati određena ostvarenja.

    Potpuna financijska neovisnost rijetko kada se zaista ostvari zbog brojnih kulturnih lobija što su (in)direktno povezani s političkim svjetonazorima. Svatko od njih revno navija za svoje igrače – tako je bilo šezdesetih godina 20. stoljeća, u tranzicijskim devedesetima, ali i sada, u drugom desetljeću 21. stoljeća. Sasvim kratka usporedba Turkovićevih polemika i aktualnih događaja primorava čitatelja na jasan i nedvosmislen zaključak – neki problemi, koji su u filmskim vodama postojali prije pedesetak godina, još uvijek su na životu i svako malo isplivaju na površinu pa potaknu polemike.

    © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 30. svibnja 2017.