Hladno i bestrasno

10. Subversive Film Festival, Zagreb, 2. – 20. svibnja 2017.: Mladi Karl Marx (Le jeune Karl Marx), red. Raoul Peck

  • Mladi Karl Marx (Le jeune Karl Marx), red. Raoul Peck

    Kad kažemo kritika, što točno pod time mislimo? Ključ je u posljednjoj riječi. Kritika je znak da mislimo. Da počinjemo izlaziti iz onoga što nam digitalno-korporativni dispozitiv moći upravljanja našom dobrovoljnom poslušnosti nameće kao jedini izbor koji to i nije – da tek puko mnijemo. Mnijenje je, pak, doksa. Doksografija društva spektakla ne dopušta kritiku. Jer kritika jest rijetka. Zbiljsko kritičko mišljenje čini se, danas, tek nekim reliktom prevladane prošlosti. No, trpi li i sama kritika, kritiku? Jedan od ključnih trenutaka u filmu haićanskog redatelja Raoula Pecka Mladi Karl Marx (La jeune Karl Marx, 2017.) desi se kada naslovnom protagonistu supruga sugerira naslov nove knjige. Kritika kritičke kritike… Kao da je u tomu naglašena čuvena opaska Marxova učitelja Hegela. Naime, „loša beskonačnost“, apstraktno nizanje praznih fraza. No, kako se doista, hegelovski zbiljski (wirklich) može kritički pristupiti samome životu i djelu Karla Marxa? Nota bene, obično se u kolokvijalnom žargonu ime potonjega povezuje s takozvanom kritikom svega opstojećeg. Pokušaj već afirmiranog artivističkog redatelja – inače bivšeg ministra kulture u vladi jedne siromašne zemlje – po mnogo čemu nije želio previše riskirati. Dakle, njegova priča o jednom od najvažnijih filozofa 19. stoljeća usredotočila se na bilježenje faktografije. Točnije, na ono što obično nazivamo biografijom.
    Mladi Karl Marx (Le jeune Karl Marx), red. Raoul Peck
    Opasnost takva ziheraškog pristupa kino-artefaktu sadržana je u nedovoljnom oživotvorenju punokrvnih filmskih likova. Likovi djeluju hladno i bestrasno. I to unatoč činjenici što je prikazano vođenje ljubavi Karla i Jenny te senzualno grljenje Friedricha i mlade radnice Mary Burns. Mladi Karl Marx (August Diehl) je dobrim dijelom zastrt teorijskim stereotipom, pa historiografski prikaz njegova filozofski najplodnijeg razdoblja ostaje tek prolaznim seminarskim radom o liku i djelu nego istinskim filmom.

    Pripovijest započinje obećavajuće. Scena u mračnoj šumi u kojoj neki siromašni seljaci skupljaju drva sve dok ih ne napadne kohorta okrutnih konjanika, dojmljiv je uvod u filmsku storiju. Međutim, ovaj vizualno atraktivni intro ubrzo se pretače u ne baš sasvim jasnu naraciju koja slijedi Marxov tekst o vlasništvu. U kelnskom uredništvu Rajnskih novina vidimo protagonista kako se verbalno sukobljava s tzv. mladohegelovcima, Bauerom, Stirnerom, urednikom Rugeom. Autori filma nam žele prispodobiti mračnu sliku pruske monarhije 19. stoljeća, a njegov represivni aparat kao Moloh neke mitske storije o dobru i zlu. Sljedeća sekvenca nam prikazuje Marxovo obiteljsko okružje. Njegova voljena Jenny (Vicky Krieps) muči se s bolesnim djetetom, a mladi buntovni pisac odlučuje se na Rugeov poziv za premještajem u Pariz, gdje bi emigranti pokrenuli Neue Rheinische Zeitung. Godina je 1844. Uz to se razdoblje spisateljskog genija, tada još neosviještenog ideologa radničke klase vezuju Ekonomsko-filozofski rukopisi. (Naslov čuvena Žilnikova filma (Rani radovi 1969.) izravno se referira na te prevažne polemičke eseje protiv buržoaskog eksploatiranja najvećeg dijela tadašnjeg njemačkog puka. Marx tada piše i u filmu spomenuti Prilog kritici Hegelove filozofije prava, a koje će mu u, trenutku sudbonosnog susreta, kao remek-djelo priznati i budući suradnik, Friedrich Engels (Stefan Konarske).
    Mladi Karl Marx (Le jeune Karl Marx), red. Raoul Peck
    Narativna linija Peckova filma, zapravo, uz Marxove stambeno-obiteljske perturbacije paralelno prati sazrijevanje tek nešto mlađeg, sina industrijalca u Manchesteru. Engelsova se pripovijest čini fabularno podatnijom, jer se u njegovu slučaju radilo o arhibuntovniku bez razloga. Dvadesetčetverogodišnjak se kao prokurator u očevom tekstilnom pogonu počinje interesirati za očajan život engleskog radništva čije se strašne posljedice izrabljivanja pojavljuju moralnim imperativom njegove intelektualne radoznalosti. Za razliku od Marxa, više nošen socijalnim instinktom doli filozofijom, Engels će mu postati životnim suputnikom i ko-autorom mnogih bitnih spisa, a posebice najvažnijeg zajedničkog Manifesta komunističke partije (1848). S njime će inicijalna Kritike kritičke kritike, ili Sveta obitelj (1845) dobiti epilog.

    Dakle, Mladi Karl Marx ne bi ništa izgubio da mu je naslov bio Rani radovi Marxa i Engelsa (kako je svojedobno glasio naslov spisa objavljenih u Naprijedu). Ipak, čini se da je komercijalna atraktivnost Marxa bila glavnim razlogom apostrofiranja tek jednog u imenu filma. Posljednjih godina svjedočimo izdavačkom bumu reafirmacija autora iz Triera, a u poplavi popularnih izdanja koji ga uglavnom uzimaju kao kulturnog esejista, izdvaja se tek Eagletonov spis Why Marx was Right (2011), u kojem Marx nije tek ekonomist već filozof primjenjivog utopijskog potencijala. Peck možda i podsvjesno to prikazuje u sekvenci prve šahovske partije dvojice protagonista koju u filmu očito inteligentniji Karl dobiva nad nepromišljenijim Friedrichom. Zašto je tomu tako? Pa upravo stoga što je već spomenuto Peckovo faktografsko ziheraštvo odlučilo slijediti uobičajene stereotipe o intelektualnoj nadmoći njemačkog novinara nad engleskim kindustrijalcem. Razumljivo je to… jer je nepobitno! Ipak, kako to funkcionira u ekspresivnoj dimenziji kulturnog artefakta, kakav je, primarno Peckovo ostvarenje? Ima li njegov mladi Marx još ikakve upotrebljivosti u analizi novouspostavljenog globalnog poretka Kapitala. Mogu li se aktivistički primjenjivati njegove „radne teorije vrijednosti“? Na kraju, je li moguć Marx u digitalno doba (parafraziram naslov knjige Katarine Peović-Vuković)?
    Mladi Karl Marx (Le jeune Karl Marx), red. Raoul Peck
    Da, da… odnosi u proizvodnji još su uvijek takovi da ljude u njima prepoznajemo kao desubjektiviranu jeftinu robu za slobodno tržište Kapitala. Međutim, sam se način doživljavanja svijeta danas umnogome promijenio. Industrijska proizvodnja je nadomještena virtualnim tržištima usluga, a Foucaultovo disciplinarno društvo odmijenjeno je sustavom totalne kontrole. Autopietičnost potonjeg, nazovi, „društva kontrole“ (Deleuze) čini svaku subverziju gotovo pa nemogućom. Zašto? Jednostavno stoga što je taj ideološki represivni sustav svaki mogući otpor već unaprijed – interiorizirao i time otupio njegovu oštricu. Tomu je slučaj kako s filmom Raoula Pecka kao idealnim za neki festivalski event tako i s cijelim projektom koju se već desetu godinu odvija pod imenom Subversive Film Festival. Sva ta parada ljevičarskih ideja u spektaklu festivala djeluje poput „mrtvih fazana u letu“ na nebu sveprožimajuće tehnosfere.

    Sve se može deletati i recyclirati. U stihovima iz davne pjesme Branimira Štulića tako slušamo: „Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava; kad mrtvi fazani lete a nijedan ne pada… gledajući iz daljine konture na sceni, padaju mi na pamet vodene boje; umazane ruke brzo se peru.“ (1983) Kako bi Marx podnio kritiku svog djela danas? Kritiku svega opstojećeg u svojim spisateljskim radovima? Vjerojatno bolje od Pecka i njegova ostvarenja. Jer, faktografska korektnost pere svaki grijeh s jednog zanatski dobrog, ali zbiljski hladnog i bestrasnog filma!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. svibnja 2017.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji