Nevoljeni Saamiji

11. Festival tolerancije Zagreb, 8. – 14. travnja 2017.): Laponska krv (Sameblood), red. Amanda Kernell

  • Laponska krv (Sameblod), red. Amanda Kernell

    Amanda Kernell u svom nagrađivanom dugometražnom scenarističko-redateljskom debiju Laponska krv kroz individualnu priču mlade Saamijke, kao predstavnice manjinskih starosjedilaca u Švedskoj tridesetih godina prošlog stoljeća, prezentira devastacijske učinke nasilne separacijske segregacije i ponižavajuće diskriminacijske rasne validacije ove u četiri zemlje naseljene skupine stanovništva (uz Švedsku, tu su i Finska, Norveška te Rusija); već toliko puta u raznim inačicama viđene kroz povijest. Pokušaji kolonizacije te sistematične supresije i asimilacijske integracije tog po mnogočemu jedinstvenog naroda u nacionalnu državnu kulturu ipak nikad do kraja nisu urodili plodom (poznata je primjerice saamijska pobuna iz 19. stoljeća u norveškom Kautokeinu, koju je 2008. ekranizirao Nils Gaup kao Kautokeino-opprøret); Saami su se dokazali kompaktnim čuvarima autohtone etničke svjesnosti i kulturalne baštine, nastojeći je očuvati tradicijski što cjelovitijom i zaštićenom od trauma iskorištavačke opresije (mada od 17. stoljeća sa poli(-pan)teističkih animističko-šamanskih vjerovanja u sve većem broju prelaze na luteranski protestantizam).
    Laponska krv (Sameblod), red. Amanda Kernell
    Kernell pak, iako u rukama ima izrazito potentan materijal, jako dobru glumicu (Lene Cecilia Sparrok) i inherentno intrigantan, dirljiv lik (asertivnu mladu individuu koja zna što u životu želi postići te čega se sve u ime cilja mora, bolno, odreći i koju cijenu – poradi društvenih prilika, mora platiti) odnosno lijepu vizualnu teksturu kroz fotografiju autentične prirode (Sophia Olsson i Petrus Sjövik), ipak ne uspijeva postići koherentniju simbiotsku vezu između nametnutih događanja i autentične kulture iz koje protagonistica želi pobjeći te je prava šteta da nismo dobili dublji (ili barem širi) uvid u iste.
    Laponska krv (Sameblod), red. Amanda Kernell
    Donekle su, doduše, dotaknuti motivi a cappella melodiziranog osjećaja ili raspoloženja u uz prirodne cikluse vezano poznato grleno pjevanje yoik odnosno nomadski suživot sa sobovima, ali puno je obimniji interni folklorni depozitorij ignoriran i izostavljen – od štovanja božanstava prirode u obličju drveća ili kamenja sieidde i arhiviranih mitova o postanku svijeta kroz vjetrovito božanstvo – diva Bieggolmaija ili onaj o boginji sunca i majci čovječanstva Beaivi, preko medijatora među svjetovima – šamana noaidia do samih etno-rukotvorina duoddji – koloritnih nošnji, uporabnih predmeta. (Zato se očaravajućom mitologijom i snovitim svjetovima bogata folklora dalekog sjevera – u polarnim svjetlima okupanim zemljama snijega i leda /ali i ruskim raseljavanjem stanovništva/ bavi prekrasan dokumentarac Katje Gauriloff – Kuun metsän Kaisa /Kaisina čarobna šuma, 2016/, progovarajući o muzi švicarskog putopisca Roberta Crotteta – skoltskoj Saamijki Kaisi i njenom neprocjenjivom lokalno-pučkom repozitoriju čudesnog, poetskog i zanosnog pripovijedanja o tajanstvenom, iščezlom i zaboravljenom znanju drevne prošlosti, što je svakako preporuka za gledanje.)
    Laponska krv (Sameblod), red. Amanda Kernell
    Stoga, iako svega polovično dorađen i obrazložen, počesto nekoncentriran u naraciji, nerazložno spor, mjestimično i nespretan, film o formativnim tinejdžerskim godinama odrastanja u središte svog interesa postavlja vrlo specifičnu temu aktualnu i danas (iako su Saamiji mahom iz baznog tradicionalnog miljea iselili u gradove, i dalje trpe posljedice nepravedne agresivne presijske segregacijske politike) i, bez da djeluje docirajuće didaktično, uspijeva je učiniti i prikazati univerzalnom.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. svibnja 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji