Plitka apstrakcija

Planetarij (Planetarium), red. Rebecca Zlotowski

  • Planetarij (Planetarium), red. Rebecca ZlotowskiNaslovni planetarij, kao mjesto mehaničko-optičkih projekcija nebeskoga svoda, u istoimenom filmu osebujne mlade redateljice Rebecce Zlotowski lokacijski ne postoji; radije egzistira kao kakav apstraktan pojam koji joj služi za metafizička promišljanja i iščitavanja samog života kao rečena planetarnog opservatorija, zvjezdarnice u kojoj ljudi plutaju poput dijelića kaleidoskopa – uz realnu stvarnost, supostoje i svjetovi drugih razina, pa tako i onaj vrlo samosvojnog života u pokretnim slikama, sugerira redateljica. Transpozicija pritom i uranjanja jednih u druge (spiritističkim seansama u svijet mrtvih ili glumom u druge karakterne psihologije, primjerice) počesto je bolna i ne baš fluidna; tako jednaku agoniju Zlotowski prolazi i sa samim svojim uratkom u pokušaju prezentiranja toliko složenih ideja prelazaka – u ovom slučaju filmske cjeline, k publici.

    Naime, njezine okultističke parapsihologinje – sestre Barlow (suverena, zrela Natalie Portman i eterično ljupka Lily-Rose Depp) i ezoterijsko-spritualnim fasciniran filmski producent Korben (začudan i upečatljiv Emmanuel Salinger) neobičan su trojac u dekadentnom predratnom Parizu s kraja tridesetih, scenarističkom inspiracijom oslonjen na neke stvarne povijesne ličnosti (kazališne performerice paranormalnog iz 19. stoljeća, tricksterice sestre Fox s jedne strane i s druge redatelj iz tematiziranog perioda Bernard Natan s kojim filmski Korben dijeli mnoge podudarnosti – od promjene imena i židovskog porijekla, preko nedokazanih sumnji sudjelovanja u pornografskim projektima do finalne smjene i uhićenja na kojem je sniman protiv svoje volje).
    Planetarij (Planetarium), red. Rebecca Zlotowski
    U slučaju potonjeg, a uz sve navedeno, Zlotowski ambiciozno i zapravo pretenciozno pokušava zagaziti i na teren fašizma i mnogih teških sudbina Drugoga svjetskog rata, ali – kao i u većini ostalih načetih a nerazrađenih rukavaca, ni na tom polju nažalost ne postiže emotivnu tenzičnost. Ni premise o seansama prizivanja duhova s tropima horora (iako je zapravo riječ o drami) i nadnaravnog, nikad ne ostaju do kraja determinirane, unatoč redateljičinu propitkivanju o mogućnosti mističnog uvida kako u temeljne svemirske zakonitosti tako i u (ne)ograničenosti (halucinatornost) prostora uma kroz empirijske ekstrasenzorne percepcije.

    Stoga se nameće zaključak da Planetarij opstaje isključivo kao krajnje difuzna, nedorečena i nefokusirana, inertna i nekoherentna, a zapravo nesupstancijalna, plošna, isprazna i plitka apstrakcija koja nije iskoristila vlastiti intrigantan i potentan potencijal te time ostaje samo lijepi i stilizirani somnambulni art koji rubno koketira s nadrealnim; više zainteresiran za raskošni produkcijski dizajn i impresivnu ljepotu kadrova sa zanimljivim fizionomijama statista direktora fotografije Georgesa Lechaptoisa i začudnu, gotovo kakofonu uporabu glazbe odnosno za esenciju atmosfere negoli sadržaj.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2017.
    Planetarij (Planetarium), red. Rebecca Zlotowski

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji