Djevojčica i njezin orao

13. ZagrebDox – Međunarodni festival dokumentarnog filma, 26. veljače – 5. ožujka 2017.: Gospodarica orlova (The Eagle Huntress), red. Otto Bell

  • Gospodarica orlova (The Eagle Huntress), red. Otto Bell

    Poganske religijske forme – kako vjerovanja tako i rituala, mongolskih stepskih nomada podno Altajskog gorja, vidljivo i eksplicitno su preživjele u suvremenosti, a u filmu nagrađenom Nagradom publike na 13. ZagrebDoxu – Gospodarica orlova Otta Bella, te se forme očituju u brojnim oblicima – od elaboriranih etnografskih uvida u svakodnevni život tematiziranih protagonista (primjerice obitavanje u jurtama – tradicionalnim šatorima od slojeva tkanine i ovčje vune) do same moćne prirode u prekrasnim, impozantno prostranim i negostoljubivim, asketskim pejzažima koje tako umješno ocrtava Bell, i koji prizivaju upravo šamansko-animističko-totemsku simboliku tengrizma te egzotične Munkh Khukh Tengri (Zemlje vječno plavog neba).

    A upravo jedna djevojčica postaje pronositeljica novog koje dolazi – ne nužno smjene starog, iako svakako ponekih oblika autoritarnog, dogmatskog mišljenja – usuđuje se postati radikalna bürkitshi – lovkinja sa surim orlom (folklornim solarno-farmakopejskim simbolom), što je u izoliranoj euroazijskoj zajednici tradicionalan posao već šest tisuća godina rezerviran isključivo i ekskluzivno za muškarce. Starješine ne odobravaju njezin postupak, niti ne priznaju pobjedu na festivalu lovaca s orlovima – u grubom svijetu u kojem ni djeca nemaju posebnog tretmana niti povlastica, trinaestogodišnja junakinja Aisholpan mora se, naime, dokazati i u praksi – lovom na lisice na zaleđenoj strmoj planini.
    Gospodarica orlova (The Eagle Huntress), red. Otto Bell
    Pritom redatelj mudro odabire kao kulminacijsko finale predstaviti upravo to njeno hvatanje ukoštac sa samim krajolikom i metaforički, istrošenim obrascima mišljenja svoje izolirane zajednice, radije negoli vrhuncem učiniti naizgled logičniju i svakako potentniju stavku – Aisholpanino natjecanje i pobjedu na rečenom lokalnom festivalu, izrazito dinamično montiranu i režiranu (gdje je Aisholpanino pojavljivanje među ostalim lovcima-natjecateljima kadrirano poput kakve katarzične epifanije) – gotovo kao igranofilmska napetica. A upravo je parcijalno manipuliranje i evidentna preparacijska prizornost i iskonstruirana ispoliranost pojedinih scena djela naišla na sporadične kritike i etiketiranje ovog dokumentarističko-fikcijskog hibrida kao onog isuviše odmaknutog od dokumentarističkih konvencija odnosno kao oksimoronski visokokonceptualan dokumentarac, s nespornom aurom igranog filma.

    Ipak, njegov razoružavajući optimizam, prikaz važnosti i dirljive potpornosti obitelji, poglavito oca, s inspirativnom dječjom heroinom kao trijumfalnom pronositeljicom tek propupala feminističkog girl-powera u tranzitnom patrijarhalnom društvu, te najvažnije, lekcija o moćnom pojedincu koji se usudi slijediti svoj san unatoč preprekama i predrasudama te posljedično o promjenama koje se na makroplanu manifestiraju upravo preko osobnog individualnog mikroplana, čine ga ultimativnim obiteljskim must-seejem (uz dvije sporne scene obrednog žrtvovanja janjeta u prologu te ulovljene lisice u finalu, pa bi se u navedenom kontekstu dalo posebno i puno govoriti i o pravima životinja) i gotovo disneyevski šarmantnim crowd-pleaserom o snažnoj povezanosti djevojčice i njezina orla.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji