Na jednom mjestu

Nenad Polimac, Leksikon YU filma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.

  • Nenad Polimac, Leksikon YU filma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.

    Tijekom 2016. godine izašlo je više značajnih publikacija namijenjenih filmolozima i filmofilima – Tomislav Šakić objavio je doktorsku disertaciju Modernizam u hrvatskom igranom filmu (Disput), Ljubiša Prica javio se izuzetnom knjigom Film kao medij filozofskog mišljenja (Naklada Jurčić), Hrvatski filmski savez objavio je monografije Tanhofer (urednici Diana Nenadić i Silvestar Kolbas) i Berković (urednici Diana Nenadić i Nenad Polimac), dok je Nenad Polimac objavio Leksikon YU filma (Naklada Ljevak).

    Nenad Polimac (1949) je u Leksikonu YU filma obuhvatio razdoblje od 1947. do 1990. godine; tijekom tih godina snimljeno je gotovo devetsto igranih filmova. Dobar dio igranih filmova čini Polimčev Leksikon, no nisu svi spomenuti – naslovi su poredani kronološki, po godini nastanka. Nije da se tekstovi svode na puko prepričavanje sadržaja filma – naravno, Polimac uvijek ukratko prepriča sadržaj i iznosi osobne dojmove o sadržaju (što je sasvim normalno i poželjno, tim više jer je renomirani filmski kritičar), ali usmjerava čitateljstvu pažnju na ondašnju recepciju kritike i reakcije publike te redovno izdvoji pokoju zvučnu anegdotu što se odigrala prije, tijekom ili nakon snimanja filma, napominje do kakvih je pikantnih nesporazuma, iznenađenja i ugodnosti znalo doći. Tako za hvaljeni film Deveti krug (France Štiglic, 1960), koji devedesetih u Hrvatskoj nije bio poželjan, Polimac piše: „Film je primljen u službeni program Cannesa, dobio je izniman publicitet i dobre kritike, poslije je pobijedio u Puli, usto je dobio Zlatne Arene za scenarij, glavnu žensku ulogu, kameru i glazbu, a naredne je godine nominiran i za Oscara.“

    Filmovi su svrstani u dva opsežna poglavlja – Najbolje od YU filma i Bez njih se ne može. U drugom poglavlju Bez njih se ne može tekstovi su nešto sažetiji negoli u prvom poglavlju Najbolje od YU filma. S Polimčevim se izborom i svrstavanjem neće svi čitatelji složiti u potpunosti; netko bi zasigurno kakav subverzivniji naslov iz skupine Bez njih se ne može radije prebacio u skupinu Najbolje od YU filma ili obrnuto. Polimčev je izbor subjektivan i neće svima odgovarati. Primjerice, filmove koji su primarno namijenjeni djeci i mladima Polimac malo spominje (Vukotićev igrani prvijenac Sedmi kontinent iz 1966. godine ne spominje se nijednom), dok su svoje mjesto u knjizi dobili brojni osrednji krimići, partizanske ratne drame te lake komedije kao što je popularni serijal Lude godine.

    Nenad Polimac, Leksikon YU filma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.Poglavlje Filmske legende čine skraćene biografske bilješke; bilješke nisu dobili samo renomirana redateljska i glumačka imena što su obilježili jugoslavensku kinematografiju, nego i direktor fotografije Tomislav Pinter (1926-2008) koji je svojim radom filmovima davao autorski potpis, no našlo se u rubrici i mjesta za filmske skladatelje (Arsen Dedić, Bojan Adamič, Alfi Kabiljo, Vladimir Kraus-Rajterić) i scenariste (Arsen Diklić, Bogdan Jovanović, Mirko Kovač, Abdulah Sidran).

    Osim što u kraćim crtama iznosi opću povijest jedne bogate kinematografije, Polimac podrobnije piše o fenomenu crnog vala, produkcijskom uzletu i krahu koji se dogodio osamdesetih godina 20. stoljeća te nekim važnijim suradnjama sa stranim produkcijama, popularnim žanrovima i predstavnicima praške škole (Grlić, Karanović, Paskaljević, Zafranović). Kroz opisane filmske mijene Polimac ujedno predočava društvena strujanja, previranja i različite ukuse publike, komparira jugoslavensku produkciju sa sadašnjim prilikama, ukratko iznosi razlike između hrvatskih i srpskih filmova nekad i danas.

    Sažeto i koncizno, informativno i pregledno, Polimac sistematično iznosi brojne autorske komentare i konstruktivna zapažanja iz kojih je vidljiva upućenost i iznimno poznavanje građe, dok su tekstovi dopunjeni mnogobrojnim prizorima iz filmova te fotografijama autora. Kritičkih razmišljanja ne manjka. Dok piše o filmu Čovek nije tica (Dušan Makavejev, 1965), Polimac komentira da je država u toj filmskoj priči „jednostavno zamislila idealnog čovjeka i ne želi slušati o njegovim nesavršenostima. Posljednji kadar jedini je mogući ishod tog nesklada: snimljen iz ptičje perspektive, protagonist besciljno hoda ispucanom pustarom – poletjeti nikad nije uspio, a sada ga svatko može zgaziti poput mrava.“

    Leksikon YU filma rezultat je opsežnog i ozbiljnog posla – na jednom je mjestu u kraćim crtama prezentirana impresivna kinematografija koja je povremeno uspješno parirala svjetskim ostvarenjima talijanskog neorealizma, češkog novog vala i drugim strujanjima što su nepovratno obilježila filmsku industriju. Rijetki će znalci pokušati opovrgnuti umjetničku vrijednost filmova Koncert (Branko Belan, 1954), Rondo (Zvonimir Berković, 1966) ili Lisice (Krsto Papić, 1969) koje je Polimac uvrstio u poglavlje Najbolje od YU filma.

    Prekaljeni će se filmofili pomoću Leksikona YU filma prisjetiti nekih otprije usvojenih činjenica, dodatno ih sistematizirati i povezati, dok će filmskim početnicima itekako dobro doći u proširivanju dosadašnjeg općeg znanja o filmovima koji su nastali na području bivše Jugoslavije. Tako će uvidjeti da je Kekec (Jože Gale, 1951) bio prvi jugoslavenski film za djecu, Dolina miru (France Štiglic, 1956) prvi jugoslavenski film primljen u službeni program festivala u Cannesu, Pop Ćira i pop Špira (Soja Jovanović, 1957) prvi jugoslavenski film u boji, a Cesta duga godinu dana (Giuseppe De Santis, 1958) prvi jugoslavenski film nominiran za nagradu Oscar.

    Animirane i dokumentarne YU filmove Polimac rijetko spominje u Leksikonu, tek ovlaš; naglasak je ipak stavljen na igrane filmove. Dok piše o igranom filmu Slike iz života udarnika (Bahrudin Bato Čengić, 1972), spominje škakljivi dokumentarac Devalvacija jednog osmijeha (Vojdrag Berčić, 1967) u kojem se govorilo o licu s „hiljadarke“, odnosno rudaru Arifu Heraliću čije je nasmijano lice krasilo novčanicu od ondašnjih hiljadu dinara. Nakon Leksikona YU filma, koji u glavnini čine igrani filmovi, trebalo bi po istom ili sličnom modelu napraviti i leksikon o animiranim te leksikon o dokumentarnim YU filmovima. Na području animiranog i dokumentarnog filma također su napravljena brojna nagrađivana, svjetski poznata ostvarenja iza kojih stoje iznimni autori – animatori i dokumentaristi također zaslužuju da se o njima i njihovom radu podrobnije piše. Naime, nitko nimalo ne sumnja u činjenicu kako materijala za konstruktivno i analitičko pisanje o dokumentarnim i animiranim YU filmovima ne manjka, no ključno je pitanje tko je voljan prihvatiti se tako složena i zahtjevna posla.

    © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 25. veljače 2017.