Turbulentnost adolescencije

Ciklus Novi švedski film, Kino Tuškanac, Zagreb, 23. – 30. siječnja 2017.: Krug (Cirkeln), red. Levan Akin, Mi smo najbolje (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson

  • Krug (Cirkeln), red. Levan Akin

    Nakon prosinačkih Večeri norveškoga filma, skandinavske kinematografije ponešto inferiornije onoj švedskoj, i u kojoj je evidentan trend ugledanja na holivudske žanrovske aktualnosti, poglavito u sferi s nacionalnom kulturom i poviješću povezane akcije (poput one iz 13. stoljeća u pustolovnoj drami Posljednji kralj /Birkebeinerne, 2016/ Nilsa Gaupa ili pak nordijske mitologije u Ragnaroku /Gåten Ragnarok, 2013/ Mikkela Brænnea Sandemosea, primjerice), kod Šveđana je, čini se, interesni presjek ponešto drugačiji. Uz prikazani dokumentarac o ponajvećoj nacionalnoj spisateljici Astrid Lindgren – Astrid (2014) Kristine Lindström, mahom je okrenut modernoj svakodnevnici – životima starijih (Čudo u Viskanu /Miraklet i Viskan, 2015/ Johna Olssona; baš kao što to čini i ovogodišnji švedski kandidat za američkog Oscara Čovjek zvan Ove /En man som heter Ove, 2015/ Hannesa Holma) no ponajviše mladih suvremenika (Mlada Sophie Bell /Unga Sophie Bell, 2014/, Gubitnik /Svenskjävel, 2014/ Ronnieja Sandahla).
    Krug (Cirkeln), red. Levan Akin
    U potonje svakako pripada i zanimljiva tinejdžerska fantasy-horor drama Krug iz 2015. godine o – u borbi protiv zla nevoljko okupljenim i vrlo različitim srednjoškolskim vješticama; evidentna reminiscencija na Opasne čini (The Crafts, 1996) Andrewa Fleminga, ipak nastala prema prvom (Cirkeln, 2011.) u trilogiji romana za mlade Engelsfors (fikcionalni gradić u kojem se odvija radnja) Matsa Strandberga i Sare Bergmark Elfgren. Upravo je motiv fuzije malomišćanske besperspektivnosti i adolescencije kao perioda buđenja uspavanih moći pojedinca nositelj najviše doze potentnosti Akinova djela; ipak, redatelj nažalost ne uspijeva iskoristiti znakovitost i osobitost ruralne sredine kao krucijalne u formiranju adolescentske psihologije, a niti same horor-trope prijelaznog doba sazrijevanja; stil mu je nezgrapan, težak i razvučen, bez rezonantnije uvjerljivosti u interpretaciji pozadinske okultne urote, ali i kapaciteta za grupnu dinamiku odnosno balansiranje izrazitim brojem likova – učenika, roditelja, mentora, kako manjkavom razradom njihovih karaktera tako i radom s mahom mladim glumcima (pri čemu ipak istaknuti treba nacionalnu zvijezdu, karizmatičnog Sverrira Gudnasona, ali i loš odabir drvene Irme von Platen).

    Uspjelije pak scene one su wiccanskog kovena u kojem djevojke čarobne pripravke miješaju u rabljenoj plastičnoj posudi za sladoled, potom poneke demonstracije moći junakinja, kao i pogođena uporaba glazbe (korištenje Running up that Hill Kate Bush na sličan način kao i How Soon is Now? The Smithsa u Opasnim činima, primjerice). Otvoren završetak i ciljana Sumrak-publika nagovješćuju pak ekranizirane nastavke i preostalih dvaju međunarodno uspješnih knjiga (Eld /Vatra, 2013/ i Nyckeln /Ključ, 2015/) Engelsfors trilogije.
    Mi smo najbolje! (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson
    U Ciklusu Novog švedskog filma poglavito se ipak istaknuo najsvježiji naslov Lukasa Moodyssona Mi smo najbolje (Vi är bäst!) iz 2013. godine, koji ne samo da spretno prenosi i lovi glazbenu punk-subkulturu, nego isto uspijeva učiniti i s turbulentnostima adolescencije, naročito u nijansiranju istovremene krhkosti i čvrstine internih djevojačkih prijateljstava te također i samog redatelja ponovno, petnaestak godina nakon prvijenca Pokaži mi ljubav (Fucking Åmål, 1998) ili Zajedno (Tillsammans, 2000) i Lilja zauvijek (Lilja 4-ever, 2002), vraća u istinski kreativnu i potentnu stvaralačku fazu njegova prepoznatljivog socijalnog angažmana, detaljističnog i izsenzibiliziranog dokumentarističnog naturalizma prikaza (zumiranja, close-upova, kamere iz ruke, improvizacije) s naglaskom na empatijsku psihologiju profiliranih razmatranih likova (počesto marginaliziranih ili jednostavno drugačijih, individualiziranih mladih).
    Mi smo najbolje! (Vi är bäst!), red. Lukas Moodysson
    Spretno evocirajući razdoblje, Moodysson prezentira kako specifikume pubertetske dobi, pomalo nostalgično, no zapravo posvemašnje šarmantno, nepretenciozno, laganom rukom i poletnom dinamikom, ocrtavajući situacije koje u rukama nekog drugog možda i ne bi bile toliko tečne ili uopće zanimljive; a jednako tako i kulturalni fenomen vibrantne sirove garage-distinktivne glazbe (kroz za film napisane songove Mrzim sport i Brežnjev, Reagan, ali i pjesme poznatih švedskih punk-bendova s kraja sedamdesetih – KSMB i Ebba Grön), koja postaje filozofsko-manifestni bojni poklič nihilističkog mladalačkog punk-rock prosvjedništva. 

    Naime, Mi smo najbolje radnjom je smješten u Stockholm ranih osamdesetih s tematizacijom triju trinaestogodišnjakinja (odlične, uvjerljive Mira Barkhammar, Mira Grosin i Liv LeMoyne) koje osnivaju improvizirani eksperimentalni (te upravo time autentičan) punk-bend kao izraz ne samo vlastitog stava, nego i svojevrsnog bunta prema onom bliskom (roditeljima, školi, ali i osami i dosadi), pri čemu redatelj taj destruktivno anarhičan, naenergizirani teen-spirit uzdiže na globalnu razinu – protest protiv mainstream komercijalizma, hegemonije sustava, strukturalnih pravila i normi, ali i u ljupku vinjetnu metaforu o odrastanju, kreirajući istinski osvježavajuć, izvrstan mali punk-film. 

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji