Odlazak voljenih

Sedam minuta nakon ponoći (A Monster Calls), red. J. A. Bayona

  • Sedam minuta nakon ponoći (A Monster Calls), red. J. A. Bayona

    Nakon distinktivnog debija s elegantnim i sugestivnim hororom Sirotište (El orfanato, 2007), i u svom trećem uratku Sedam minuta nakon ponoći talentirani Španjolac J. A. Bayona nastavlja se baviti svojim ontološko-kozmologijskim interesima o smislu i bitku, mahom projiciranima kroz odnos majke i sina te vrlinu požrtvovnosti ali i psihičkih lomova odnosno bolest/smrt kao rubna metafizička stanja. No dok je u Sirotištu centralni lik onaj majke koja se bori za bolesnog, nestalog sina, u Sedam minuta nakon ponoći uloge se obrću i upravo dječak postaje taj koji skrbi i nastoji se izboriti za umiruću majku. Pritom se Bayona na metaforičkoj razini poigrava motivom smrti dobre majke koji zapravo nije ništa drugo doli etapa sazrijevanja; dopustiti predobroj (pozornoj, nadvijenoj, zaštitničkoj psihičkoj) majci da umre znači (spo)znati svjesno preuzeti odgovornost samo-razvitka, kroz isto prezentirajući čisti coming-of age naslov.
    Sedam minuta nakon ponoći (A Monster Calls), red. J. A. Bayona
    No kako bi mali junak to mogao i postići u iznimno teškom razdoblju života (uz umiruću majku, oko njega su i školski nasilnici, hladna i distancirana baka te udaljeni otac koji ima novu obitelj u kojoj za dječaka nema mjesta), upomoć mu pristiže kriptobotanički entični kriptid drva tise – antropomorfizirane instinktivne životne sile, izvornog sebstva, dubokog brujanja mudrosti unutar duše, bivajući faksimilom numinoznog nutarnjeg (nalik Del Torovoj personifikaciji Velikoga Sve, sveukupnosti bića – Panu) koji kao ultimativno ljekovitu panaceju nudi divlja stvorenja – bajkovite priče. Iste su prikazane u vrsnim animacijskim interludijima vodenih boja u stop-animaciji, kao spretna, ako ne i ponajbolja nadopuna vizualnim efektima cjelokupnog djela, s dekonstruiranjem narativnih tropa (napuštanje stalnih formula bajki te uvođenje slojevitosti i ambigvitetnosti likova) kao poticaja i smjerokaza junaku pri razumijevanju svijeta ali i konfrontaciji s vlastitim potisnutim emocijama.
    Sedam minuta nakon ponoći (A Monster Calls), red. J. A. Bayona
    To nevoljko prijateljstvo između senzibilna djeteta-siročeta i imaginarnog mitološkog bića već je treće filmsko u 2016. godini – u Blagom Fantastičnom Gorostasu (BFG) Stevena Spielberga bilo je to prijateljstvo djevojčice i diva a u Peteu i zmaju (Pete's Dragon) Davida Loweryja dječaka i zmaja; no ni u jednom od tri naslova nažalost idejna težnja nije izvedena na dokraja zadovoljavajući način. Tako, naime, ne samo da Bayona ne uspijeva pod površinskim fantastičnim slojem svoga djela zakopati manipulativno sentimentalnu akumulacijsku melodramu koja nesklapno narušava i proždire poruku i lekciju o ljekovitosti duhovnog života, nego svojim mračnim univerzumom teško može biti smješten u ikakav pretinac za ciljanu publiku – prebajkovit i jednodimenzionalan za stariju, preteške teme o terminalnoj bolesti za mlađu.

    Stoga, kao poticajniji naslov o nošenju s gubitkom voljenih, kao i vlastitim intrapsihičkim turbulencijama ali i terapeutskoj moći koju svatko pojedinačno nosi u sebi, bolje se okrenuti spomenutom Del Torovom Panovom labirintu (El laberinto del fauno, 2006) ili pak Babadooku (The Babadook, 2014) Jennifer Kent, kako bi se zaronilo u iscjeljujući svijet između svjetova, gdje ništa nije onako kako se isprva čini.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 24. veljače 2017.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji