Provincija kao filmsko središte

Feljton Film i društvo – Koncepcije hrvatskih filmskih festivala: Motovun Film Festival

  • Billy Elliot, red. Stephen Daldry, 2. MFF, 2000.

    Krajem srpnja i početkom kolovoza 2015. godine u domaćim smo srednjostrujaškim medijima, a takvi su predominantni s tendencijom postupnog i kontinuiranog financijskog gušenja većine pa i svih neprofitnih medija koji plivaju ili pokušavaju plivati protiv struje te zadržati što izrazitiji kritički odmak spram društveno-političke stvarnosti, mogli pratiti izuzetno pozitivne i praktički posve nekritičke osvrte na netom održani Pulski filmski festival, za koji se isticalo da se vratio u dane stare slave i da gotovo nikad nije bio bolji. Istodobno, teško se bilo oteti dojmu da je i tog ljeta neposredno nakon pulskog održan 18. Motovun Film Festival u medijskoj percepciji i recepciji bio smješten nekako postrance, u zapećku. Pritom se u napisima o 62. Puli zanemarivalo da su Zlatne Arene u najvažnijim kategorijama, uključujući i Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film, dodijeljene u odnosu na odličnu mozaičnu egzistencijalnu dramu Ti mene nosiš Ivone Juke osjetno inferiornijem te određenom tezičnošću i idejnom plakatnošću opterećenom dramskom triptihu Zvizdan Dalibora Matanića, koji je s filmom i glavnim glumcima Tihanom Lazović i Goranom Markovićem gostovao i u Motovunu.
    Sve najbolje, red. Snježana Tribuson, 19. MFF, 2016.
    Također, u kritičkoj i medijskoj recepciji Pule posljednjih se godina zanemaruje činjenica o svojevrsnom lutanju i koncepcijskom traženju festivala, na kojem se nakon uvođenja dugometražnih dokumentaraca u konkurenciju, no zasad bez nužnog partikularnog valoriziranja dokumentarnog filma u odnosu na igrani s kojim se smješta u ravnopravan položaj, trenutno razmišlja o izostavljanja iz konkurencije igranih (pretpostavljivo i dokumentarnih?) naslova koji su već doživjeli kino- a moguće i festivalsku distribuciju. U vrijeme nastanka ovog teksta to bi značilo da u konkurenciji 63. Pule ne bi bili prikazani kvalitativni i komercijalni ziceri Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić i Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića, na kino-repertoaru trenutno aktualni Goran Nevija Marasovića kao ni primjerice Uzbuna na Zelenom Vrhu Čejen Černić i Anka Dejana Aćimovića, koji u redovitu distribuciju kreću u prvom kvartalu 2017. godine. Premda se može pretpostaviti da od ovih razmišljanja naposljetku neće biti ništa, i ona zorno svjedoče o koncepcijskim turbulencijama koje trenutno vladaju u organizaciji pulskog festivala.

    Možda je tvrdnja o dospijevanju Motovunskog filmskog festivala u svojevrsni medijski zapećak pretjerana i nepravedna, jer je manifestacija dosta solidno popraćena na Hrvatskoj radioteleviziji koja je svake godine medijski partner festivala, no u ostalim se tiskanim i elektronskim medijima o samom festivalu prije, za vrijeme i nakon njegova održavanja malo toga može pročitati, poglavito stoga što na manifestaciji ne gostuju u šire shvaćenom senzacionalističkom i trač smislu medijima atraktivna glumačka i redateljska imena. Razloga medijskog zapostavljanja Motovuna je više, a neke je moguće detektirati ne samo u prednosti Pule kao ponajprije nacionalnog festivala, čime je on a priori medijski zanimljiviji bez obzira na organizacijske manjkavosti i činjenicu da je natjecateljski program posljednjih godina dominantno sastavljen od filmova koji su već doživjeli kino pa i televizijsku distribuciju, s tendencijom povećavanja tog trenda, nego i u smanjenom marketingu Motovuna, u nekovrsnoj samozatajnosti i pristajanju na titulu manje važne filmske manifestacije.
    Smrt gospodina Lazarescua (Moartea domnului Lãzãrescu), red. Cristi Puiu, pobjednik 7. MFF-a, 2005.
    Bitan je i detalj da je u Motovunu od njegova prvog izdanja prezentacija sedme umjetnosti praćena izraženim hedonističkim predznakom te sugeriranjem neformalnosti, ležernosti i zabave kao bitnih festivalskih sastavnica. A nije sasvim zanemariv ni širi socijalni, odnosno posredno ideološki kontekst, jer u vremenima jačanja nacionalnih impulsa i rekonzervativizacije društva sve izrazitije nacionalne manifestacije, pa tako i one filmske, dobivaju prednost u odnosu na događanja s prefiksima lijevo-liberalnih, hedonističkih ili jednostavno nedovoljno nacionalnih.

    Unatoč spomenutom hedonizmu te neformalnosti i ležernosti kao bitnim odrednicama festivala, na njemu je zamjetan i određen što podsvjestan, što svjestan pa dijelom i tendenciozan elitistički prizvuk. Naime, zabava, formalni nonkonformizam i otkačenost s godinama, a krajem srpnja 2016. održano je devetnaesto, realno zbog preskočenog nesretnog broja 13 osamnaesto izdanje festivala, su se dijelom prometnuli u svoju suprotnost, u znak nekovrsnog elitizma. Jer, forsiranje prijateljstva i nekonvencionalnosti, podnošenje određenih gledateljskih žrtvi zbog uživanja u filmovima s prefiksima art, pomaknuto i osebujno (poput smještaja u šatorima ili udaljenim čvrstim objektima uz svakodnevni višekratni uspon na brdo filmova da bi se najprije preuzele ulaznice a onda i otišlo na večernje projekcije), te uz simboličku i semantičku promjenu samog Festivala i lokacije njegova održavanja, s vremenom su dobile znatno drukčije pa dijelom i posve suprotne konotacije. Naime, na samom kraju devedesetih Istra i MFF su bili simboli ne samo umjetničkog oponiranja tadašnjem socio-političkom mainstreamu, čak do razine istaknute rebelije u odnosu na vladajuću paradigmu, dok je danas Istra turistička meka s nizom destinacija koje su istoznačnice za elitni turizam i forsirani hedonizam. Promjena društveno-političkog konteksta (što ne znači da se on ne može ponovo, pa i retrogradno mijenjati) neminovno je utjecala i na sam Festival, pa on više nije simbol otpora – ili je to tek u zanemarivim tragovima – nego ponajviše uživanja u dobrim filmovima, društvu, hrani, istarskim vinima, tartufima i svakonoćnim tulumima. Kad ovih godina primjerice Lucić & Dežulović na otvorenju ili u popratnim zbivanjima na Motovun Film Festivalu izvode pjesničko-satirične cabarete Melodije borbe i pretvorbe, Delte i Konzuma, kome i Komore ili već nečega, subverzivnost i provokativnost tih izvedbi neusporedive su sa sličnim događanjima od prije petnaest i više godina te također moguće i neželjeno zadobivaju konotacije elitizma.
    Sati (The Hours), red. Stephen Daldry. 5. MFF, 2003.
    Sve navedeno dakako ne znači da Motovun nije neosporno vrijedna filmska manifestacija. On to itekako jest, pogotovo u kontekstu galopirajuće marginalizacije neholivudskog filma izraženijeg art-predznaka u multipleksima i u skladu s tim pristajanja na status Hrvatske kao (ne samo filmske) kulturne kolonije, zbog čega su ambiciozniji filmofili prisiljeni na intenzivno obilaženje festivala i revija. Motovun je vrijedan i zbog afirmacije hrvatskog filma, makar svakog ljeta tek kao odjek Pule, i zbog nagrade Maverick kojom se redovito podsjeća na opuse istaknutih filmaša poput Jerzyja Skolimowskog, Želimira Žilnika, Mohsena Makhmalbafa i Terencea Daviesa, i zbog nagrade 50 godina kojom se na određeni način okrunjuju uspjesi umjetnika koji su obilježili hrvatski film, od danas pokojnih velikana Branka Bauera i Tomislava Pintera, preko Lordana Zafranovića, Veljka Bulajića i jednog od utemeljitelja Motovun Film Festivala Rajka Grlića, do također danas pokojnih Arsena Dedića, Miljenka Prohaske i Mirka Kovača te kaskadera Ive Krištofa.

    Vrijednost Motovuna je i u retrospektivama istaknutih i vrlo zanimljivih, a našim gledateljima i zbog spomenutog samonametnutog statusa kulturne kolonije nepoznatih autora kakav je primjerice Pablo Trapero, kao i u retrospektivnim pregledima recimo novog ruskog i talijanskog filma, što je najčešće povezano s izborima zemalja partnera festivala, pa su posjetitelji kad je zemlja-partner bila Francuska dobili priliku (ponovo) uživati u djelima uglednih francuskih autora Leosa Caraxa, Françoisa Ozona i Claire Denis. Napokon, ali svakako ne i najmanje važno, vrijednost festivala je i u programu konkurencije za glavnu nagradu Propeler Motovuna koju dodjeljuje međunarodni žiri, a u kojem se mogu pogledati i nerijetko itekako uspjeli i vrijedni filmovi koji nažalost nikad ne dospiju u domaća kina, niti dožive barem primjerena DVD-izdanja.

    Posljednjih godina na Motovun Film Festivalu dijelom jest zamjetan zamor materijala, koji se ponajviše očituje u variranju uvijek istih koncepata bez ikakvih promjena te s tim povezanom stanovitom samodovoljnošću i samozadovoljstvu, pa bi u tom smislu i organizacijske promjene i programska osvježenja bila itekako dobrodošla. U protivnom prijeti opasnost da neželjeni ali zamjetan elitizam Motovuna sasvim potisne njegova inicijalna obilježja i početne ambicije te se u potpunosti pretvori u prestižnu ljetnu film(ofil)sku destinaciju za ljepoduhe koji o sebi vole misliti da su lijevo-liberalni, nekonvencionalni, skloni osebujni(ji)m filmovima mimo struje i uvijek mladi, barem duhom.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji