Platforma glasa razuma

Feljton Film i društvo – Što je donio procvat filmskih festivala u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću? Imaju li te manifestacije koncepcijsko i programsko pokriće?: Subversive Festival

  • Susreti poslije ponoći (Les rencontres d après minuit), red. Yann Gonzales

    Inicijalno utemeljen 2008. kao Subversive Film Festival, ovaj neobičan festival izvan uobičajenih koncepata, već devet godina umješno spaja (uglavnom autorski angažirani, politički ili avangardni) filmski program i brojne popratne, uvijek društveno imanentne aktivnosti kroz platforme poput Subversive foruma, Mediteranskog foruma i slično (a mahom kroz gostovanja istaknutih svjetskih teoretičara, filozofa i filmologa /gosti su festivala tako, među brojnim ostalima, bili i Oliver Stone, Alexis Tsipras, Aleida Guevara, Terry Eagleton, Gayatri Spivak, Slavoj Žižek, Dubravka Ugrešić i Želimir Žilnik/). Isti, socijalni aktivizam ujedno je konstanta njegovih programskih interesnih sfera, pritom neizbježno garniran većom ili manjom dozom – kao što joj i naziv govori, revolucionarne, preobražajne supkulturne subverzivnosti. Pritom za cilj postavlja promociju kritičkog preispitivanja i promišljanja, svojevrsnim otklonom od službenog sustava vrijednosti, u uvijek žustrim nastojanjima za pravednijim društvenim konceptima, progresivnim, počesto alternativnim političko-ekonomskim idejama (no uvijek dopuštajući različitost pozicija i mišljenja) a specificirana tema pritom je u žarištu svakog pojedinačnog godišnjeg festivalskog izdanja.
    Dok zvijeri spavaju (Når Dyrene Drømmer), red. Jonas Alexander Arnby
    Redom i poimence, Subversive festival služio je tako kao platforma najraznovrsnijim sociološkim razmatranjima – 2008. dao je omaž 40. godišnjici eskalirajućih protesta protiv kapitalizma, rasizma, antisemitizma, u svrhu zalaganja za građanska i politička prava, feminizam, zaštitu okoliša i sl. burne 1968., 2009. je pak u svjetlu 60. obljetnice Kineske komunističke revolucije / Oslobodilačkog rata 1949. kontekstualizirao Kinu 1949-2009, dok je 2010. tema bila socijalizam – prošlost, sadašnjost i budućnost ideje; izdanje 2011. posvećeno je dekolonizaciji, potaknuto prosvjedima u arapskom svijetu 2010-2011, znanima kao Arapsko proljeće, dok se o budućnosti Europe razmišljalo 2012.; utopija demokracije topic je u 2013. godini, moć i sloboda u doba kontrole 2014, prostori emancipacije – mikropolitike i pobune 2015. te politike prijateljstva 2016. godine.
    Ponos (Pride), red. Matthew Warchus
    Sa svim tim tendencijama ka socijalnoj pravdi, istinskoj demokratičnosti, promociji jednakosti i uvažavanju drukčijosti te općenito bavljenjem aktualnim problemima današnjice Subversive Festival dijeli puno toga zajedničkog sa dva druga hrvatska filmska festivala – Human Rights Film Festivalom (HRFF), osnovanim 2002. godine i Festivalom tolerancije – Festivalom židovskog filma, pokrenutim 2007. U proteklih devet godina među brojnim prikazanim naslovima, odreda vezanima za navedene društvene pozicije, primjerice različitim koncepcijskim tretmanom homoseksualnosti, istaknuli su se igranofilmski naslovi kao što su fantastičnim i putenim prezasićen i stiliziran hermetičan arthouse Susreti poslije ponoći (Les rencontres d après minuit, 2013) Yanna Gonzalesa; crowdpleaserovska, emocionalnom inteligencijom i glazbom infuzirana humorna drama Ponos (Pride, 2014) Matthewa Warchusa; fantazma o metamorfoziranoj junakinji kao metaforičkom avangardnom reprezentantu nekonvencionalnog koje prkosi predrasudama i konzervativizmu Dok zvijeri spavaju (Når Dyrene Drømmer, 2014) Jonasa Alexandera Arnbyja te u U ime… (W imie..., 2013) Malgorzate Szumowske odnosno Ejzenštejn u Guanajuatu (Eisenstein in Guanajuato, 2015) Petera Greenawaya; prikazom kako izmaštanih, tako i realnih događaja i karaktera (boravak redatelja Sergeja Ejzenštejna u Guanajuatu 1931. ili britanski štrajk rudara 1984, primjerice) u formama campy-mitološkog, horor-nadnaravnog ili mjuzikl-komičnog, dramski klasično ili naglašeno artistički i artificijelno, no uvijek angažmanski osviješteno.
    U ime… (W imie...). red. Malgorzata Szumowska
    U naslovu U ime… tako homoseksualni svećenik vodi centar za socijalizaciju problematičnih tinejdžera u ruralnoj Poljskoj. Stalno balansirajući između kontroverznog i melodramatičnog, redateljica tendira ka psihologijskom krokiju svog protagonista radije negoli njegovoj senzacionalističkoj prvoloptaškoj osudi te dok prvi dio filma podcrtava interne turbulencije lika (u rasponu od potisnute žudnje do eksterne suzdržane melankolije) nemirnom dokumentarističkom kamerom u sirovom miljeu, drugi rapidno pada svojim pomalo banalnim sentimentalizmom i isuviše konceptualnim raspletom. Krećući se ionako na pomalo demode terenu kritike Katoličke crkve – o kojem se na filmu uistinu višekratno razmatralo (od opserviranja sadističkog disciplinarnog režima u dječačkoj katoličkoj školi tridesetih u Odgoju dječaka u Irskoj /Song for a Raggy Boy, 2003/ Aisling Walsh preko prikaza jednako dehumanizirajućeg izrabljivanja štićenica ženskog katoličkog doma u Sestrama Marije Magdalene /The Magdalene Sisters, 2002/ Petera Mullana do kontroverznog doksa o zločinima nad djecom od strane svećenika Olivera O'Gradyja Izbavi nas od zla /Deliver Us from Evil, 2006/ Amy Berg i najrecentnijeg oskarovca Spotlighta /2015/ Toma McCarthyja o skandaloznom otkriću masovnog a zataškavanog maltretiranja djece od strane Katoličke crkve, da nabrojimo samo neke), prava je šteta da na tragu spomenutog distinktivnog, psihologijski nijansiranog fotografsko-snimateljskog pristupa (kao najboljeg dijela naslova), nije bilo i mrvicu više koketiranja s egzogenim blasfemičnim; intenzivno rascjepljujuće grizodušje Szumowskina gay-svećenika, naime, sasvim je endogenog porijekla i kao takvo bliže kontekstualizaciji (tradicionalno implantirane) indoktrinacijske skrupuloznosti pojedinčeva grijeha negoli ikakvoj suvislijoj ili zajedljivijoj žaoci protiv institucionalnog sustava te kao takvo filmu radije daje auru psiho-drame, ali s osjećajem da se nije reklo sve što se moglo, čime se nažalost inhibirala i konkretnija društvena signifikacija djela (provincijalni segment Poljske ili birokratski karakter prakse premještanja zabludjela svećenstva, primjerice).
    Ejzenštejn u Guanajuatu (Eisenstein in Guanajuato), red. Peter Greenaway
    S druge strane, metatekstualan, barokno-punkerski drski biopic o avangardnom i inovativnom sovjetskom sineastu Sergeju Mihailoviču Ejzenštejnu (1898-1948) u rukama samosvojnog osebujnog auteura Petera Greenawaya Ejzenštejn u Guanajuatu i opet je iznesen kroz redateljeve trademark-motive erosa i tanatosa te distinktivnim vizualnim prosedeom odnosno neočekivanom perspektivom – Greenaway u žarište, naime, postavlja opskurnije podatke iz Ejzenštejnova života – homoseksualnu sklonost i life-changing iskustvo višemjesečnog boravka u meksičkom Guanajuatou 1931. (od snimljena materijala planiran je, ali nedovršen šestodijelni filmski serijal Da živi Meksiko! /Que Viva Mexico!/), svog idola prezentirajući kao ekscentrika koji u nezadovoljavajućoj interpretaciji Elmera Bäcka postaje klaunovski karikirana, karikaturalno teatralna hiper-ekspresivna verzija formanovskog Mozarta.

    Provokativan jarmanovsko-russelovski homoerotski queer-senzibilitet, patchwork karnalno putenog i hispano dios de los muertos, samo su jedna od Greenawayevih nekonvencionalnih (i svakako eksperimentalnih) fascinacija; kazališna pak, plakatna plošnost mizanscene namjerni (prepoznatljivi) stilistički odabir, agresivno postmodernistički garniran kolažem pedantno simetričnih kompozicijskih split-screen triptiha, vintage-fotografija i pornografskih skica te simultanog korištenja boje i sepijaste crno-bijele, jednako kako gusta tekstura scenarija spretno balansira perpetualne, opetovane motive umjetnosti, supresivne politike, filozofije i metafizike. Uz tematiziranu spolnu i rodnu jednakost, te navedeno podastiranje i kritičku obradu brojnih drugih suvremeno relevantnih političko-ekonomskih tema i vrijednosnih sustava (socijalne promjene, demokratizacije, privatizacije, dijaspora, tranzicije i migracije, zviždaštvo, radnički, studentski ili feministički pokreti i prava…), a u kontekstu (moderne) umjetnosti i (filozofske) znanosti (pritom svoje rasprave nastojeći što više izmjestiti u javnu sferu), ipak se nameće pitanje koliko je Subversive Festival, precizno detektirajući i perceptivno opažajući prirodnu ljudsku potrebu za pobunom protiv svakovrsnog ugnjetavanja, istinski u mogućnosti izazvati anti-pasivizacijski impakt i posljedične korijenite promjene, iako se svime navedenim potvrđuje respektabilnom i snažnom platformom glasa razuma u suvremenoj dehumanizirajućoj stvarnosti.

    © Katarina Marić. FILMOVI.hr, 23. studenoga 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji