Skloništa od Hollywooda

Feljton Film i društvo – Što je donio procvat filmskih festivala u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću? – Imaju li te manifestacije koncepcijsko i programsko pokriće?: Tjedan češkog filma; Tjedan frankofonskog filma; Smotra suvremenog talijanskog filma / Dani talijanskog filma;

  • U sjeni (Ve stínu), red. David Ondříček

    Jedan od simptoma samoizabranog kulturnog kolonijalizma u kojem sve intenzivnije živimo, a koji se svakodnevno manifestira u praktički svim segmentima života, je i činjenica da je kvalitetniji, ambiciozniji i umjetnički relevantniji neamerički odnosno neanglofoni film na redovitom repertoaru multipleksa postao endemska pojava. Donedavni termin dnevnog prikazivanja relevantnih europskih filmova u CineStaru jedva da se još drži, na Cineplexx je bolje i ne trošiti riječi, pa filmofili i ambicioznija kino-publika koja drži do sebe predstavnike kinematografija europskih zemalja i neholivudskog filma uopće uspijevaju pronaći tek u također sve komercijaliziranijim art-kinima ili u dvoranama s dominantno kinotečnim programom kakve su zagrebački Tuškanac, splitska kinoteka Zlatna vrata i riječko Art-kino Croatia. Istina, zahvaljujući financijskoj potpori Eurimagesa na repertoar multipleksa povremeno i zaluta poneki francuski ili njemački film, no u pravilu je riječ o holivudiziranoj eskapističkoj akcijskoj trivijali ili neduhovitoj moronskoj komediji s producentskim potpisom Luca Bessona, odnosno o pobjedniku Cannesa, Berlina i(li) Venecije.

    U tom kontekstu, poslužimo li se čestom uvodnom frazom Igora Mandića, može se reći da je došlo takvo neko vrijeme da su filmofili željni nečeg drugog osim ekranizacija superherojskih stripova, preproduciranog i u pravilu nepodnošljivo jednoobraznog distopijskog tinejdžerskog fantasyja, infantilnih animiranih eskapada, monotonih horora s djecom i lutkama kao i prepravaka žanrovskih klasika Cravena, Carpentera i Hoopera, te posve neduhovitih naslova koji se izdaju kao romantične i pustolovne komedije, odnosno željni bilo čega bez holivudskog predznaka, prisiljeni na čekanje srećom dovoljno brojnih revija kinematografija europskih zemalja. Te se revije s imenicama dani ili tjedan u nazivima također održavaju u art- i kinotečnim dvoranama u većim gradovima, neke su redovitije a neke tek povremene, neke se znaju održavati i dvaput godišnje dok kod nekih između dviju manifestacija prođe i poneka godina, u skladu s tim neke su tradicionalnije i dijelom programski okoštale, dok su druge još svježe i samim tim zanimljivije, a neke su s vremenom stekle i kultni status.
    Fair Play, red. Andrea Sedláčková
    Potonje očekivano vrijedi za Tjedan češkog filma, jedini koji se ponekad održi i dva puta godišnje, koji unatoč brojčanim oscilacijama koje ovise o atraktivnosti odabranih naslova okuplja najviše publike, te koji trajno svjedoči o trajnom i neuništivom afinitetu hrvatske publike prema kinematografiji zemlje sjajnog piva, dobrog vojaka Švejka, dobroćudnog humora, Bedřicha Smetane i povoljnih uvjeta za snimanje holivudskih blockbustera.

    Ipak, oni koji posljednjih godina kontinuirano prate Tjedne… neizbježno će steći zaključak o dvostrukoj inferiornosti aktualne češke kinematografije. S jedne strane riječ je o inferiornosti suvremenog češkog filma u odnosu na vlastitu filmsku prošlost, obilježenu remek-djelima Jiřija Menzela, Miloša Formana, Elmara Klosa, Karela Kachine i ostalih celuloidnih prvaka ne samo nacionalne nego i europske i svjetske sedme umjetnosti. S druge strane, pak, riječ je o inferiornosti današnjeg češkog filma u odnosu prema aktualnim kinematografijama drugih europskih zemalja poput Rumunjske, Njemačke, Francuske i Poljske. U današnjoj češkoj kinematografiji izuzetno je teško pa i nemoguće uočiti tematske, izvedbene, idejne pa i ideološke poveznice, struje i trendove kakve je moguće zamijetiti u kinematografijama tranzicijskih država kakve su primjerice Rumunjska i Poljska. Također, s časnim iznimkama koje povremeno čine tri Jana, Hřebejk, Sveřák i Švankmajer, koji se pak sve više gube u nezanimljivim, derivativnim i autoreferencijalnim komedijama, mjuziklima i crtićima, češki film već poprilici dva desetljeća nije iznjedrio neko uistinu jako autorsko ime, baš kao što iz Češke već duže od desetljeća nije stigao neki uistinu intrigantan, provokativan i izvedbom ekstraordinaran naslov.

    Ono čemu se možemo nadati su u najboljem slučaju solidna te i idejno i izvedbeno mediokritetska ostvarenja koja ponajviše igraju na eksploataciju češkog humora i mentaliteta, uz ponešto frivolnosti, blage erotike i očekivanog šarma. Čak i kada je riječ o češkim kandidatima za Oscara poput noirovske triler-drame U sjeni Davida Ondříčeka i sportskoj drami Fair Play Andree Sedláčkove, opet su posrijedi tek u svakom smislu kompetentna i solidna djela koja, međutim, ne ostaju u trajnijem sjećanju. Zapitamo li se, pak, o uzrocima takvog stanja suvremene češke kinematografije, odgovor koji se sam nudi leži u predominantnoj komercijalizaciji češke kulture općenito, u skladu s čim se u pravilu ide linijama manjeg otpora i traženjem najmanjih zajedničkih nazivnika, pa je moguće povući znak jednakosti između primjerice proze Michala Viewegha i filmova Jana Sveráka.
    Muškarac kojeg su voljele (L homme qu on aimait trop), red. Andréa Téchinéa
    Slično nekim manifestacijama poput Tjedna švedskog filma, ciklusa iberoameričkog i suvremenog argentinskog filma, Poljskih filmskih večeri, ciklusa iranskih filmova ili pak u proljeće 2016. godine prvi put upriličenih Dana albanskog filma, koje se organiziraju u suradnji s veleposlanstvima dotičnih zemalja, Tjedan frankofonskog filma se već niz godina održava u sklopu Mjeseca Frankofonije. Ta se manifestacija u ožujku održava na inicijativu veleposlanstava osam zemalja članica Međunarodne organizacije Frankofonije te uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a francuski jezik i kultura te bogatstvo i raznolikost frankofonskih kultura od dakako Francuske i Belgije preko Kanade i Švicarske do Rumunjske, Maroka, Grčke i Slovenije prezentiraju se u svim većim gradovima te u Pakracu, Daruvaru, Lipiku, Samoboru, Solinu kao i na Visu i Korčuli. Premda ni izbor naslova na Tjednu frankofonskog filma nije kvalitativno ujednačen, pa podjednak tretman mogu dobiti primjerice vrlo solidna i nagrađivana romantična drama Tango Libre Belgijanca Frédérica Fonteynea, korektni križanac drame i romantične drame s elementima trilera Muškarac kojeg su voljele nekadašnjeg majstora kriminalističkih drama te sugestivnih i liričnih psiholoških i romantičnih melodrama Andréa Téchinéa te slabašna švicarska TV-drama Marijini hirovi, osuvremenjena i donekle slobodnija prilagodba istoimene drame Alfreda de Musseta u režiji Elene Sergejevne Hazanov i Jeana Liermiera, i ovo film(ofil)sko događanje gledateljima nudi neosporno zanimljiv uvid u recentne projekte frankofonskih zemalja.
    Blagdanski ručak (Pranzo di ferragosto), red. Gianni Di Gregorio
    Sadašnji Dani talijanskog filma započeli su pod nazivom Smotra suvremenog talijanskog filma još 2006. godine, a uz zagrebački Talijanski institut za kulturu kao glavnog organizatora s umjetničkim ravnateljem Paolom Minutom te Hrvatski filmski savez, u organizaciji manifestacije manje ili više redovito sudjeluju Talijanska federacija kino-klubova, Odsjek za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Universita per Stranieri Dante Alighieri iz Reggio Calabrije. Iako se na prvi pa i površniji drugi pogled čini da kinematografiju naših prekomorskih susjeda posljednjih godina, a sve do pojave Paola Sorrentina i duži niz ljeta, na životu održavaju tek dva-tri jača redateljska imena poput ne uvijek artikulirano i intrigantno provokativnog Nannija Morettija, autora Kruha i tulipana te Agate i oluje Silvija Soldinija, neujednačenog dominantno komičara Roberta Benignija te oscilacijama prilično sklonog Giuseppea Tornatorea, koji se nakon ozbiljnog kiksa s promašenim holivudskim projektom Nirvana vratio na Apeninski poluotok.

    Upravo zahvaljujući Danima talijanskog filma ljubitelji europskih pokretnih slika imaju priliku steći detaljniji uvid u recentno stanje kinematografije koju su presudno definirali Fellini, Antonioni, Rossellini, De Sica, Visconti i ostali velikani koji predstavljaju zaglavne kamenove europske i svjetske povijesti filma. A nakon tog detaljnijeg uvida nameće se zaključak da stvari po današnji talijanski film i ne stoje tako loše, naprotiv. Tijekom proteklog su desetljeća tako u sklopu Smotre / Dana prikazana i neka vrlo zanimljiva i iznadprosječno uspjela ostvarenja poput nepretenciozne no iznenađujuće zrele i uspjele humorne egzistencijalne drame Blagdanski ručak tadašnjeg debitanta Giannija Di Gregorija koji je u domovini nastavio nizati solidne projekte kakvi su romantična komedija Sol života i komedija Dobar nizašto, potom triler-drame Djevojka s jezera, adaptacije romana Norvežanina Karina Fossuma u režiji nekadašnjeg Morettijeva pomoćnika Andree Molaiolija (kasnije autora zapažene u visoke poslovne krugove smještene drame Dragulj), u kojoj je potpisnik ovih redaka prvi put zapazio sjajnog Tonija Servilloa, pa nagrađivane biografske humorne drame Pusti to, Johnny također debitanta, glazbenika i glumca Fabrizija Bentivoglija, dovoljno angažirane i intrigantne drame Pogrešna priča Gianluce Marie Tavarellija, te hvaljene krimi-drame Crni Periklo, prilagodbe romana Giuseppea Ferrandina koju kao svoj treći dugometražni redateljski projekt potpisuje Stefano Mordini. Kao i kod dana, tjedana, smotri i revija ostalih europskih i svjetskih kinematografija, izbor je i ovdje neujednačen i ne uvijek poticajan, no barem za razliku od godišnjih uvida u hispanoameričke kinematografije ne ovisi o politici odnosno politički obojanoj arbitrarnosti kulturnih predstavnika i izbornika, što je već samo po sebi plus.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 20. prosinca 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji