Dokumenti vremena

Feljton Film i društvo – Koncepcije hrvatskih filmskih festivala: Dani hrvatskog filma; ZagrebDox

  • Dum spiro spero, red. Pero Kvesić, pobjednik 25. Dana hrvatskog filma

    Jubilarni 25. Dani hrvatskog filma održani u drugoj polovini travnja 2016. godine generalno su nazvani festivalom kontinuiteta, no dijelom se stekao dojam da je to bila i floskula kojom se opisalo neosporno vrijednu i zanimljivu manifestaciju za koju se, međutim, nije moglo reći ništa konkretnije. Reklo bi se da se uspjehom počela smatrati već i činjenica što se Dani svake godine uopće održavaju, pa se u prvi plan stavlja njihov kontinuitet, dok se stalno prisutni organizacijski problemi i vrludanja, podjednako problematične koncepcijske i programske odluke, izbornička traženja i oscilacije u broju publike te promjenjivom interesu medija i javnosti za samu manifestaciju, svake godine post festum nekako uspiju gurnuti pod tepih, do sljedećeg proljeća i novih Dana koje će se već nekako i negdje u Zagrebu opet organizirati. U vrijeme nastanka ovog teksta još se pouzdano ne zna tko će na sebe preuzeti glavninu organizacijskog posla za 2017. godinu, budući se producentska tvrtka Spiritus movens Zdenke Gold i Bojana Gagića nakon dvije godine odlučila povući iz festivala.

    Dio razloga za takvu odluku dobro je poznat, a riječ je o sukobima koji su prije, za vrijeme pa i nakon Dana manjim ili većim intenzitetom trajali između sad već bivšeg umjetničkog direktora festivala i dijela filmske struke, konkretno Hrvatskog društva filmskih kritičara, ponajprije zbog (ne)uvrštavanja nekih filmova u programe, neodgovarajućeg rodovskog atribuiranja određenih filmova i nerijetko konfuznog slaganja pojedinih programa, a što se sve naposljetku neizbježno prenijelo i na osobne razine odnosa umjetničkog direktora i nekih članova HDFK. Kad su uslijedili ozbiljniji sukobi s difamacijama i prijavama etičkim i nekim drugim instancama na HRT-u koje s Danima nemaju neposredne veze, a što se može podvesti pod spomenute osobne razine razračunavanja među pojedincima, dobrano solomonsko rješenje pronađeno je u kompromisnom pristanku na drugarsku samokritiku i izricanje blažih opomena uz odustajanje dvogodišnjeg umjetničkog ravnatelja od te dužnosti, kao i nadu da se slične stvari neće ponoviti.
    I onda vidim Tanju, red. Juraj Lerotić, pobjednik 20. Dana hrvatskog filma
    No nakon svega ostaje tek dojam da su ukratko opisani sukobi tek vrh ledenog brijega nevolja s kojima se Dani već godinama suočavaju, od traganja za zadovoljavajućim organizacijskim i programskim konceptima, preko konkretnijeg profiliranja manifestacije koja konstantno ekvilibrira na granici smotre i festivala, njezina prilagođavanja aktualnim medijskim trendovima i pravilima igre, do onoga što je možda suštinsko, a riječ je o temeljitom promišljanju svrhe i funkcije Dana. Nužno je ustanoviti kakvi su Dani hrvatskom filmu potrebni, i koliko god to neugodno zvučalo – jesu li uopće? Filmsko događanje kojeg se uobičajeno titulira „jednom od najvažnijih filmskih manifestacija u Hrvatskoj“, tu titulu ipak ponajviše duguje prošlim vremenima, devedesetim godinama i razdoblju rata u kojem su 1992. utemeljeni s ciljem prikazivanja tada razmjerno nevidljive filmske produkcije u sklopu koje su unatoč nepovoljnim okolnostima nastajali filmovi svih rodova i žanrova.

    Inicijalno zamišljeni kao revija odnosno smotra cjelokupnog godišnjeg nacionalnog filmskog stvaralaštva, Dani su se reduciranjem na kratki i srednji metar te uvođenjem rodovskih selekcija najprije u izboru selektora po rodovima, potom tročlane izborničke komisije a naposljetku umjetničkog direktora, kao i nagrade Oktavijan koju u svim rodovima dodjeljuje HDFK, naposljetku prometnuli u festival koji je ipak zadržao važna obilježja smotre tj. revije koja zainteresiranima nudi što detaljniji kvalitativni uvid u nacionalnu filmsku produkciju realiziranu tijekom godine dana. Premda se nerijetko čini da je posrijedi manifestacija koju insajderi priređuju za isto takve insajdere, još uvijek vrlo pristojan interes publike svjedoči i o široj filmofilskoj i kulturnoj važnosti Dana.
    Veliki dan, red. Đuro Gavran, pobjednik 21. Dana hrvatskog filma
    Iz aktualne se perspektive može učiniti da su se Dani dosta skladno odvijali nekad u okrilju Studentskog centra, no i tad se sve svodilo na dva-tri uvijek ista imena u organizaciji te na podosta voluntarizma. I velika dvorana SC-a predstavljala je neodgovarajući prostor za festivalske projekcije, jer je riječ o dvorani u kojoj se i dvjestotinjak gledatelja čini skromnim brojem, makar za projekcije filmova nekih rodova to može biti i zavidna gledanost. U tom se smislu prebacivanje Dana u kino Europu činilo neusporedivo boljim pa i idealnim rješenjem, a taj je prostor već kao takav manifestaciji dao primjereniji predznak izraženijih ambicija i većeg značaja, dodatno u kombinaciji s novim konceptom svečanog otvaranja sa zvučnijim glumačkim i inim imenima, čime je manifestacija u cjelini postala vidljivija. U vrijeme pisanja ovog teksta nije sigurno hoće li se Dani 2017. godine opet održavati u kinu Europa, no u slučaju izbora manje i(li) perifernije dvorane zacijelo će izgubiti na spomenutoj vidljivosti, makar takav prostor u cjelini bio i primjereniji festivalu.

    Dane su tijekom proteklih desetak godina obilježile i neke nepotrebne tenzije, poput onih na 17. izdanju festivala tijekom kojeg je pozornost filmske i šire kulturne javnosti uzburkala činjenica da u dokumentarni program nisu uvršteni naslovi Drugi Dubrovnik Petra Krelje i Ti meni, ja tebi Irene Škorić, kojima je svakako bilo mjesto na festivalu, baš kao što je i na 25. Danima bilo mjesto doksima Djeca tranzicije Matije Vukšića, Lijepo mi je s tobom, znaš Eve Kraljević i Goli Tihane Klare Gudac. Tu su i dojmovi kako festival svake godine iznova s manje ili više uspjeha traži smisao vlastita postojanja, kako mu kronično nedostaje angažmana i sustavnosti na osmišljavanju i koncipiranju te kako su se organizatori i izbornici programskih sekcija ponekad vodili prijateljskim vezama ili željom za nezamjeranjem ovome ili onome, pa su u nekim programskim segmentima uvrštavani i naslovi koji nisu udovoljavali kvalitativnoj razini, dok za neke poput spomenutih doksa nije bilo mjesta. U svakom slučaju, sve navedeno nimalo ne utječe na stav da su Dani bitan nacionalni festival tj. smotra, čija će budućnost ponajviše ovisiti o odabranom konceptu ili konceptima te o entuzijazmu i angažmanu svih koji će u njih biti uključeni.
    Virunga, red. Orlando von Einsiedel, dobitnik Velikog pečata na 11. Zagrebdoxu 2015.
    Dok Dani godinama traju u traganjima za organizacijskim i izvedbenim konceptima te s njima povezanim smislom i svrhom, ZagrebDox se konstantno promišljeno razvija i napreduje, toliko da se nakon njegovih dvanaest izdanja može reći kako je posrijedi najzanimljiviji a možda i najbolji hrvatski filmski festival. Događanje je to koje se nametnulo ambicijama, programskim bogatstvom i raznolikošću, ujednačenom visokom kvalitativnom razinom odabranih naslova te osmišljenom organizacijom. Svake godine festival obiluje angažiranim, zanimljivim i provokativnim naslovima koje odlikuju izvedbena zaokruženost i nerijetko hrabrost, artikulirano tematiziranje aktualnih i često uznemirujućih priča iz svih krajeva svijeta, bavljenje pojedinačnim, obiteljskim i društvenim dramama te problematičnim motivima, beskompromisno usredotočivanje na tragična politička zbivanja koja se prelamaju na pojedinačnim sudbinama, traganje za neobičnim i pomaknutim intimnim i šire socijalnim storijama, te općenito intenzivno praćenje konstantnog pomicanja granica dokumentarizma.

    Tri sobe melankolije (Melancholian 3 huonetta), red. Pirjo Honkasalo, Veliki pečat ZagrebDoxa 2016.Kod tog je dokumentarizma ponekad teško ustanoviti granicu između fakcije i fikcije, određeni autori poput Ulricha Seidla na toj granici grade svoje dokumentarne autorske rukopise, a u brojnim se filmovima gledatelj može uvjeriti kako pred njegovim očima i priređene situacije prerastaju u uznemirujuće dokumente vremena. Imponira sposobnost Nenada Puhovskog i suradnika da svake godine iz mnoštva svjetske produkcije odaberu zrele, često dojmljivim artističkim pristupom obilježene, izvedbeno svježe i originalne te autorskim pečatima itekako označene dokumentarce koji beskompromisno propitkuju kulturološke, rodne i seksualne predrasude i stereotipe, koji obrađuju teme koje se često olako etiketiraju kao tabui, koji raskrinkavaju igre centara visoke političke i poslovne moći diljem svijeta, koji obrađuju revolucije i turbulentna stanja u trećem svijetu, koji su gdjekad presudno obilježeni nostalgičnim prisjećanjem na (vlastite) iznevjerene nade i neostvarene ambicije, te koji uz svođenja životnih računa senzibilnih pojedinaca iznose njihove potresne intimne odnosno u krugove obitelji situirane storije.

    Većinu filmova na ZagrebDoxu, odnosno pristupe njihovih autora, odlikuju visoki estetski i izvedbeni dometi, naglašeni humanizam i altruizam, afinitet prema malim ljudima i njihovim malim a tako velikim pričama te tjeranje gledatelja na razmišljanje o viđenom i možda na osobni angažman. Gotovo svake godine uvode se nove programske sekcije, priređuju se retrospektive doajena uglednih autora domaćeg i svjetskog dokumentarizma, redovito se organiziraju okrugli stolovi na kojima se analiziraju određeni segmenti dokumentaristike i bavljenja njome, prikazuju se pobjednička ostvarenja s najvećih festivala poput Berlina i Cannesa kao i kandidati za Oscara… Ukratko, za svakog ponešto, a sve pametno i promišljeno odabrano i složeno, zbog čega gledatelji znaju da posjetom ZagrebDoxu ne mogu pogriješiti.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 24. prosinca 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji