U jednom kadru ili bez zvuka

Feljton Film i društvo – Što je donio procvat filmskih festivala u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću? – Imaju li te manifestacije koncepcijsko i programsko pokriće?: One Take Film Festival; Festival nijemog filma PSSST!

  • Ruska arka (Russkiy kovcheg, 2002), red. Aleksandr Sokurov, prikazana je na prvom One Take Film Festivalu

    U neka za kulturu i umjetnost sretnija i berićetnija vremena, do početka globalne gospodarske krize koja je u Hrvatskoj zbog specifičnih razloga u većini segmenata bila dodatno potencirana te je pridonijela da se zahvaljujući njoj kao svojevrsnom lakmus-papiru mnoge lokalne i partikularne anomalije jasnije vide, organizacija filmskog festivala bila je gotovo stvar prestiža i pitanje lokalpatriotskog ponosa. U gotovo svakom našem malom mistu koje je držalo do sebe pokretanje filmskog festivala bilo je praktički obavezan dio sezonske kulturne ponude, a nekadašnji turistički slogani o Hrvatskoj kao maloj zemlji za veliki odmor i zemlji s tisuću otoka bez problema su se mogli preinačiti u mala zemlja za velike festivale i zemlja s tisuću festivala. Formula za organiziranje filmskog festivala bila je razmjerno jednostavna, a svodila se na to da se uz angažman nekoliko organizatora vještih u marketingu i (samo)reklami političkim, kulturnim i inim mrežama ili umrežavanjem osigura pristup Ministarstvu kulture i Gradskim uredima za kulturu, čiji će izaslanici ili pročelnici naposljetku i svečano otvoriti festival, potom da se osigura zvučni i utjecajni pokrovitelj po mogućnosti iz sektora telekomunikacija, uz obećanje da će logotip festivala i svi njegovi promotivni materijali biti obojani ljubičasto ili crveno, kao i da se priskrbi također zvučan i utjecajan medijski pokrovitelj koji će na dan otvorenja festivala objaviti makar skromnu brošuru s festivalskim programom, popisom gostiju i intervjuima s nekima od njih, te naposljetku, ali svakako ne i najmanje važno, da se dogovori partnerski odnos s nekom od dvije-tri najagilnije distributerske kuće koja će festivalske naslove naknadno distribuirati u kina te na nosače slike i zvuka. Za ovo posljednje bilo je poželjno da distributerska kuća bude što veća, jer je u protivnom prijetila izgledna opasnost vam festival propadne, poput primjerice Libertas Film Festivala, ili pak da vaš festival trajno bude osuđen na status provincijske manifestacije koja istina jest ambiciozna, ali vam otegotnu okolnost predstavlja i njezin izraženi privatni poslovni i komercijalni predznak, odnosno koncipiranje suštinski distributerske revije u obliku filmskog festivala, što je slučaj recimo s Vukovar Film Festivalom.
    Victoria, red. Sebastian Schipper
    Dakako, uz sve navedeno podrazumijevali su se i entuzijazam te spremnost na početne žrtve, i financijske, a ako ste se pridržavali opisane formule uspjeh je praktički bio zajamčen, najkasnije kroz dvije-tri godine kad bi vaš festival počele pohoditi i zvučn(ij)e filmske zvijezde poput Jamieja Bella, Vanesse Redgrave i Ralpha Fiennesa (on će ionako skoknuti do Kazališta Ulysses na Brijunima, pa kad je već u blizini…). Pametna je odluka bila i ugledanje na već etablirane i uhodane, ugledn(ij)e i iskusn(ij)e filmske manifestacije, po uzoru na koje je bilo zgodno utemeljiti nekakvu međunarodnu nagradu za doajene sedme umjetnosti, što bi na vaš festival moglo dovesti neko jako art-ime poput Kena Russella ili Terryja Jonesa, što je pak čitavom projektu osiguravalo prefiks ozbiljne umjetnosti, pravog arta. A nakon što se sve kroz nekoliko godina uhoda, te nakon što steknete atribute probitačnog kulturtregera i ljepoduha čiji je festival izuzetno važna a po mogućnosti i ključna stavka u kulturnoj ponudi i promociji grada i(li) županije, vaši do jučer najbliži suradnici mogu prionuti pokretanju vlastitih festivala u drugim manjim ili većim sredinama, poželjno filmskih, ali ako baš ne ide može i nešto drugo, primjerice povezano s prekinutim ljubavima ili takvim nečim. Ima li se na umu sve navedeno, nameće se zaključak kako je pravo čudo da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji muzej filma, domaćeg kao i svjetskog, sa svim hrvatskim i dostupnim svjetskim filmovima, isječcima starih filmskih vrpci i starim plakatima, s kolutima i starim projektorima, s filmskim časopisima i uspomenama domaćih glumaca i filmaša uopće na snimanja produkcijski skupih kao i skromnih projekata, na međunarodne angažmane te druženja s Orsonom Wellesom, Richardom Burtonom, Liz Taylor itd. Vremena je malo, Relja Bašić, Veljko Bulajić i njihovi vršnjaci su već u dubokoj starosti, pa ako netko namjerava inicirati osnivanje filmskog muzeja, s tim uistinu nema smisla čekati.
    Film za prijatelje (Film pentru prieteni), red. Radu Jude
    S početkom gospodarske krize broj filmskih festivala se neznatno smanjio, a zbog opstanka dijelom i preusmjerio u komercijalnije vode, no stvar još uvijek itekako hoda s osloncem na niže i više kulturne instance, HAVC, subvencije i unatoč svemu još uvijek zainteresirane pokrovitelje. Među filmskim festivalima koji opstaju unatoč svemu je i One Take Film Festival, festival filmova realiziranih u jednom kadru, manifestacija u okrilju koje se već četrnaest godina bienalnim ritmom prikazuju manje ili više intrigantna, maštovita, na zgodne te ponekad duhovite ili melodramske dosjetke oslonjena ostvarenja koja zbog prirode i složenosti svoje izvedbe u fokusu imaju zanimljive protagoniste i njihove sudbine. Ti su protagonisti nerijetko marginalci i ponekad gubitnici prikazani kroz u pravilu zanimljive, promišljene i zaokružene storije obilježene tjeskobom i dramatičnošću, humorom i ironijom, sjetom i nostalgijom. Publika manifestacije koju je utemeljio pokojni Vedran Šamanović, a koju nakon njegove smrti vodi njegova udovica Sanja, zna što na ovom festivalu može očekivati. Ostvarenja koja se natječu za Veliku nagradu primarno su izvedbeno nekonvencionalnija i formom inovativnija, u pravilu izraženog art-predznaka, u najvećem broju slučajeva vrlo zanimljiva, uglavnom iznadprosječno uspjela i kakvoćom ujednačena.
    Snjeguljica (Blancanieves), red. Pablo Berger
    Tijekom godina, a One Take je u jesen 2016. održan osmi put, Festival je stvorio i neke kućne autore poput vrlo darovitog švedskog filmaša Rubena Östlunda i zanimljivog Španjolca Ignacija F. Rodóa, na njemu je kao član žirija sudjelovao i sjajni Rumunj Radu Jude, koji se publici predstavio i crnjakom Film za prijatelje, a u programu festivala moglo se pogledati i niz hrvatskih filmova realiziranih u jednom kadru, za koje bi se nažalost teško našlo mjesta u programima drugih filmskih festivala. Napokon, u vrlo bitnim popratnim programima dobili smo uvide u filmografije, poetike i stilove nekih itekako važnih no ovdašnjim filmofilima dotad nepoznatih autora poput Hirokazua Koreede, Brillantea Mendoze i Maren Ade, čija je retrospektiva upriličena na posljednjem izdanju festivala. Na njemu je, međutim, prvi put zamijećen i određeni zamor, odnosno stanovito gubljenje fokusa u koncipiranju programa, jer je s jedne strane program oskudijevao jakim autorskim imenima poput Japanca Koreede i Filipinca Mendoze, a s druge su u konkurenciju uvršteni naslovi koji su se već prikazivali što na redovitom kino-repertoaru, što u art-kinima, kakav je slučaj s Victorijom Sebastiana Schippera te Sirenama i krikovima Ivana Perića, prvim hrvatskim dugometražnim filmom snimljenim u jednom kadru. Premda se to može ubrojiti u minuse Festivala, također se može interpretirati i kao znak da su filmovi jednog kadra, govoreći jezikom manjinskog angažmana, postali vidljiviji.
    Umjetnik (The Artist), red. Michel Hazanavicius
    Među malim festivalima koji krizi unatoč održavaju konstantnu kvalitativnu razinu i svake godine unatoč specifičnoj formi i izostanku trendovskih atrakcija privlače podjednak broj gledatelja, izdvaja se međunarodni Festival nijemog filma PSSST!, koji se također ove jeseni održao već deseti put. Posrijedi je manifestacija koja se održava u Centru za kulturu Trešnjevka, s iznimkom šestog izdanja festivala koje se, dobrim dijelom na valu tadašnjeg uspjeha precijenjenog oskarovca Umjetnik Michela Hazanaviciusa i sjajne Snjeguljice Pabla Bergera, te s njim povezanog povećanog zanimanja za nijemi film, održalo u kinu Europa. Dok žar zanimanja za klasični nijemi film u svojevrsnom mainstreamu održavaju projekcije nijemih klasika uz orkestralnu pratnju Zagrebačke filharmonije pod nazivom Fil(m)harmonija, također u kinu Europa, PSSST! filmofilima nudi uvid u suvremenu nijemofilmsku produkciju, podjednako domaću i inozemnu. Osim glavnog programa, konkurencije za glavnu festivalsku nagradu Veliki Brdsko i Nagradu publike, u popratnim programima festivala svake godine su i glasoviti klasici Dreyera, Pabsta, Murnaua, Langa, Ozua, Mizoguchija i ostalih velikana sedme umjetnosti, a predstavlja se i švedska, poljska, danska i ina nijemofilmska baština. U okrilju festivala na kojem projekcije teku uz živu, duhovitu i na improvizaciju oslonjenu glazbu s korijenima ponajviše u jazzu, predstavljaju se i reprezentativna izdanja domaće klasike nijemog filma, poput DVD-ova s restauriranim kratkim filmovima Oktavijana Miletića i celuloidnih zapisa iz Zagreba tridesetih godina prošlog stoljeća. Pohvalno obilježje festivala PSSST! su zamjetne kontinuirano velike ambicije organizatora i stalna težnja za što bogatijim, raznovrsnijim i uvjetno rečeno atraktivnijim programom, krizi i svemu ostalom unatoč.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji