Čari manje poznatih kinematografija

38. Međunarodni filmski festival u Kairu (Cairo International Film Festival – CIFF), 15. – 24. studenoga 2016.

  • Dan za žene (A Day for Women / Youm Lel Setat), red. Kamla Abou Zekri

    Napisati osvrt na filmski festival pravom filmofilu nije osobito zahtjevan zadatak. Ali ne i u slučaju međunarodnog filmskog festivala u Kairu, koji je netom završio svoje trideset i osmo izdanje. Postoje barem tri bitna razloga: prvo, posjetitelj je mogao steći dojam da u prvom planu nisu filmovi, nego sâma manifestacija koja je neka vrsta kulturno-društvenog događaja godine u Egiptu, čija je svrha manje promocija egipatskog i arapskog (odnosno afričkog) filma, a više kulturološka legitimacija iznimno važna za zemlju koja je nakon krvavog arapskog proljeća 2011. godine i niza nedavnih terorističkih napada skoro izbrisana s popisa relevantnih i sigurnih mjesta. Drugo, izbor filmova neobična je mješavina bliskoistočne i svjetske produkcije, pri čemu gledatelj može postaviti opravdano pitanje zašto su u programu uvršteni brojni naslovi koji su se već ionako izvrtili na europskim festivalima A kategorije, umjesto da je naglasak većim dijelom stavljen na nove filmove iz arapskih zemalja koje mi Europljani rijetko imamo priliku pogledati osim u sklopu prigodnih revija. I treće, ne manje važno, treba naglasiti diskrepanciju između slabe i nedovoljno pripremljene organizacije, programskog šlamperaja i fantastičnog gostoprimstva domaćina koji se svojim gostima potrudio boravak učiniti nezaboravnim iskustvom. Iako desetak godina pratim festivale po Europi, nikad nisam doživio toliku količinu ljubaznosti i uslužnosti koja je nadmašivala uobičajeno kurtoazno bedinanje. Zlobnici bi rekli da je to posljedica činjenice da se Egipat svijetu želi prikazati u puno boljem svjetlu nego što je stvarno stanje (represivni i autokratski politički sustav, zemlja kojom de facto i de iure upravlja vojska, i u kojoj je sloboda govora samo deklarativna). Oni manje zlobni i iskreniji zaključili bi da je riječ o zaboravljenom umijeću gostoprimstva i arapskoj ležernosti zbog koje se poneki organizacijski nedostaci mogu i oprostiti. A gdje su u svemu tome filmovi? Krenimo redom.
    Mimoza (Mimosas), red. Oliver Lax
    Za početak, evo brojki: dvjesto filmova iz šezdeset zemalja, šest popratnih i jedan glavni, natjecateljski program, nekoliko panela, seminara i hommagea. Najzanimljivije su dakako bile međunarodna (šesnaest dugometražnih igranih filmova) i selekcija izvan konkurencije za nagrade (devet filmova). Od brojčano najveće, međunarodne panorame od četrdesetak naslova bilo je tek nekoliko ne-europskih ostvarenja. Podatak koji svakako treba spomenuti jest da ovo nije klasični europski festival, što znači da neki egipatski filmovi koji su, uvjetno rečeno, ideološki nepoćudni, a bili su prikazani na svjetskim festivalima, nisu uopće uvršteni niti u jedan program. Na to se nadovezuje i panel diskusija o popuštanju cenzure pri snimanju i distribuciji filmova u Egiptu, te promjena zakonske regulative zbog koje se u toj zemlji godišnje snima sve manje filmova, a shodno tome, i lošije su kvalitete.

    Dakle, festival je u cjelini moguće promatrati samo iz takve perspektive: moralno dvojbenim i anti-režimskim filmovima, kao i provokativnim ostvarenjima (napose onim seksualne tematike) na kairskom festivalu nema mjesta. I to je ujedno polazišna točka zbog koje je, kako sam već napomenuo, nezahvalno pisati o ovom festivalu. Tim više čudi činjenica da je CIFF (Cairo International Film Festival) jedan od svega petnaest festivala u svijetu A kategorije (dakle, u klasi Cannesa, Berlina ili Venecije), a svojom programskom shemom ni po čemu ne opravdava tu kvalifikaciju. No, ono što je potencijalnom gledatelju moglo biti zanimljivo svodi se na dvoje: svjetsku produkciju koju ste možda negdje drugdje propustili, ovdje ste mogli nadoknaditi, a arapskih i/ili afričkih filmova bilo je ipak u dovoljnom broju da se prepustite čarima nama manje poznatih (i dostupnih) kinematografija.
    Dan za žene (A Day for Women / Youm Lel Setat), red. Kamla Abou Zekri
    Sukladno tome, domaća godišnja retrospektiva bila je posebno zanimljiva i dakako da je naglasak bio upravo na njoj. Egipat nema veliku produkciju niti svjetski relevantne redatelje, ali je u afričkom kontekstu još uvijek kinematografska velesila (osim Nigerije koja je s tisuću filmova godišnje planetarni fenomen i kuriozitet). Bliskoistočne su kinematografije zbog ratnih okolnosti zadnjih godina dramatično kvantitativno opale, a jedina zemlja u okruženju koja ima relevantnu filmografiju je Izrael, egipatski neprijatelj broj jedan. Uzmemo li u obzir da golema turska produkcija ipak većinom pripada europskom kulturnom krugu (ili barem ne-arapskom), Egipat unatoč svim nedostacima komotno drži primat. Ovdje bih izdvojio dva recentna filma: Dan za žene (A Day for Women / Youm Lel Setat), perspektivne redateljice mlađe generacije Kamle Abou Zekri kojoj je ovo treći dugometražni film, te Drugu zemlju (The Other Land / Al Bar Al Tany) egipatskog hitmejkera i veterana Alija Idreesa.

    Prvi je film prikazan na otvaranju, a potonji je bio u natjecateljskom programu. Dan za žene simpatična je i dojmljiva, iako većinom scenaristički neispeglana priča o siromašnom kairskom kvartu u kojem se otvara bazen na kojem će žene imati pristup jednom tjedno. U konzervativnom i patrijarhalnom arapskom društvu većini se ne sviđa ideja da žene imaju pristup bazenu, i to čak svake nedjelje, pa u maloj sredini ubrzo dolazi do verbalnih, a potom i fizičkih sukoba i trvenja. Abou Zekri je snimila jednostavan, ali vrlo sugestivan film kroz čiju priču se vrlo jasno otkrivaju sve složenosti ne samo egipatskog nego i muslimanskog svijeta. Dijelom komedija, dijelom drama (a upravo je taj balansirani spoj najjači redateljičin adut), film suptilno pokazuje razne slojeve emocionalnih, društvenih, kulturoloških i psiholoških sastavnica suvremenog egipatskog društva niže klase, i u tom je smislu (unatoč malo nategnutom scenariju i pretjeranoj shematizaciji likova) vrijedno filmsko ostvarenje.
    Drugu zemlju (The Other Land / Al Bar Al Tany), red. Ali Idrees
    Druga zemlja film je posve druge tematike: to je priča o mladim Egipćanima iz provincije koji, poput mnogih drugih u arapskom svijetu, nadu za bijeg iz siromaštva vide u Europi, preciznije na obalama Italije. Veći dio radnje filma zbiva se na dotrajalom brodu kojim se emigranti ilegalno nastoje domoći talijanske obale, prolazeći pritom međusobne sukobe, korumpiranu obalnu stražu i morske nevere. Film očekivano završava tragično: u velikoj oluji stari i prekrcani brod potone, a do obale dospije svega nekolicina. Zadnji kadar otkriva pravu tragediju: oni koji su dospjeli do plaže nisu preživjeli: naime, kadar iz ptičje perspektive otkriva nam mrtva tijela emigranata, da bi se potom panoramski uzdigao i pokazao mali talijanski gradić koji je postao njihova nedostižna destinacija. Idrees je iskusan redatelj koji vješto kadrira, odmjereno vodi priču i pametno koristi montažu kao sredstvo postizanja dramatike, no u cjelini film malo razočarava pretjeranim stiliziranjem i teatralizacijom, tako da su ga nakon projekcije kolege kritičari prozvali egipatskim Titanikom.
    Drugu zemlju (The Other Land / Al Bar Al Tany), red. Ali Idrees
    Prava vrijednost filma je međutim u tome što nam nudi jednu posve drugu perspektivu priče – nagledali smo se filmova o migrantima nakon što dođu u Europu ili smo pratili njihova putovanja s ove strane Mediterana. Ali malo je filmova koji nam insajderski s druge strane prikazuju pakao neizvjesnog putovanja prema obećanoj zemlji. Upečatljiv zadnji kadar mogao je po mom sudu biti još efektniji – i pritom postati vrlo subverzivan – da je redatelj umjesto talijanske obale prikazao neki egipatski gradić. Bio bi to trenutak šoka poput onog kada Charlton Heston na kraju Planeta majmuna na plaži ugleda ostatke Kipa slobode i shvati da je cijelo vrijeme bio na Zemlji. U ovom slučaju šok bi bio dvostruk: ne samo da je trud izbjeglica bio bezuspješan, nego nisu ni dospjeli do Europe, nego poginuli nadomak egipatske plaže. Upravo ta uzaludnost bijega postala bi dostojanstvenom tragedijom.
    Kronika mog sela (Chronicles of My Village), red. Karim Traidi
    Vrijedilo bi ovdje spomenuti i druge egipatske filmove (doduše, ne prošlogodišnje proizvodnje): Crni med (Black Honey / Asala Eswed) i Oprostite na smetnji (Sorry For Disturbance / Asef Ala El Ezaag) Khaleda Mareia ili Sve je u redu (That's Just Fine / Keda Reda) Ahmeda Nadera Galala, kao i hommage nedavno preminulom hvaljenom egipatskom glumcu tzv. neorealističkog vala šezdesetih Mohamedu Khanu, no osobno me se najviše dojmio film iz Alžira, Kronika mog sela (Chronicles of My Village) nizozemsko-alžirskog redatelja i scenarista Karima Traidia. Više od svih gore navedenih ostvarenja, uključujući i ona koja su bila društveni događaj sezone u kairskoj Operi, Kronika na brutalno iskren, jednostavan i efektan način opisuje zbivanja u malom alžirskom selu za vrijeme borbe za oslobođenje od francuske okupacije. Događaje pratimo iz perspektive protagonista Bashira, desetogodišnjeg dječaka koji je rascijepljen između prijateljstva s francuskim vojnikom (dakle, okupatorom) i želje za slobodom Alžira koju predstavlja njegov otac koji se u okolnim brdima bori protiv nadmoćnih francuskih trupa. Kronika mog sela nije film koji oduševljava na prvi pogled: mnogi likovi se čine plošnima, u scenariju ima nekih nepotrebnih epizoda i elipsi, radnja je na trenutke razvučena, a par fantastičnih elemenata ne uklapa se u krajnje realistički prosede.
    Kronika mog sela (Chronicles of My Village), red. Karim Traidi
    Međutim, retrospektivno analizirajući, film je možda najbolje ostvarenje suvremene arapske kinematografije koje smo mogli vidjeti na ovom festivalu. Prvotni manjak emocija kod likova pretvara se u suptilnu redateljsku pouku o stvarnosti rata, a distanca koju redatelj zauzima (nigdje ne vidimo scene borbe niti vojsku osim u barakama) jasna je filmska poruka o onome što će uslijediti na kraju filma kada alžirske snage protjeraju Francuze – nakon krvavog rata ostaje gorak okus; pobjeda je ukradena, a toliko željena sloboda donijet će kaos i nepravdu čak možda i goru negoli za vrijeme francuske vladavine. Film je to koji govori o alžirskom ratu s polustoljetnim odmakom, ali nam na suptilan način zapravo govori o arapskom proljeću, o iznevjerenim nadama i pobjedi za koju se ispostavilo da je u osnovi vratila stari poredak na vlast. Sve se mora promijeniti da bi sve ostalo isto, poznata je rečenica iz još poznatijeg Viscontijevog klasika, koja ovdje savršeno dočarava atmosferu filma i društva u kojem je smješten.
    Anin život (Anna s Life), red. Nino Basilia
    Da ovaj pregled ne bi ostao samo na arapsko-afričko-bliskoistočnoj produkciji, valja spomenuti i par filmova iz natjecateljskog dijela koji se izdvajaju svojom kvalitetom. To su ponajprije Anin život (Anna's Life) gruzijske redateljice Nino Basilia koji je dobio kritičarsku nagradu FIPRESCI-ja za najbolji film u konkurenciji. To je priča o mladoj samohranoj majci s autističnim djetetom koja, prisiljena siromaštvom, želi emigrirati u Ameriku, ali joj novac koji je mukotrpno stekla i namijenila za falsificiranu vizu otme posrednik iz ambasade koji s tim novcem planira svoju obitelj odvesti u Ameriku u bolji život. U očajničkom pokušaju da se domogne vize ili barem vrati novac, otme prevarantovo dijete i u tom trenutku se stvari otmu kontroli. Anin život snažna je psihološka drama, odlične glumačke postave, vrlo kvalitetnog scenarija i režijski promišljena do najsitnijih detalja, i zasluženo je osvojila nagradu kritike.
    Vlak soli i šećera (The Train of Salt and Sugar / Bcomboio de Sal e Açucar), red. Licin Azeved
    Još dva filma koja vrijedi izdvojiti su Vlak soli i šećera (The Train of Salt and Sugar / Bcomboio de Sal e Açucar), portugalsko-mozambička ratna drama Licina Azeveda o vlaku koji tijekom rata u Mozambiku 1980-ih prevozi namirnice s jednog dijela zemlje na drugi, te Potpuni stranci (Perfect Strangers / Perfetti sconosciuti) iskusnog Talijana Paola Genovesea, komedija s elementima drame koja gledatelja oduševljava jednostavnošću ali dubinom priče o tri para koji tijekom jedne večeri doživljavaju dramatične preokrete sudbine. Najjača točka filma je scenarij koji je već nagrađivan, a očekivano je dobio nagradu i glavnog žirija u Kairu. Kao šlag na tortu, tu je još i film Mimoza (Mimosas) francuskog redatelja Olivera Laxea, nagrađen ove godine u Cannesu, reklo bi se s razlogom: iako ima pretencioznih dijelova i radnja je nelogično podijeljena na tri odvojena segmenta, ova priča o karavani u surovim i nepristupačnim dijelovima marokanskih pustinja i planina privlači svojoj metafizičkom dimenzijom i oduševljava krajolikom koji je upečatljivo najbolja filmska scenografija koju smo mogli vidjeti na kairskom festivalu.

    Zaključno, filmski festival u Kairu je poput samog grada: nije osobito šarmantan i namjernik neće na prvi pogled biti oduševljen onim što vidi, ali vrijedi zagrebati ispod površine jer se tek dovoljno upornima mogu pojaviti mali filmski dragulji.

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2016.

Piše:

Tonči
Valentić

kritike i eseji