Žarišne teme

Feljton Film i društvo – Što je donio procvat filmskih festivala u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću? – Imaju li te manifestacije koncepcijsko i programsko pokriće?: Human Rights Film Festival (HRFF)

  • Camille Claudel 1915, red. Bruno Dumont

    Među najznačajnijim filmskim festivalima u Hrvatskoj (kao što su festival hrvatskog filma Pulski filmski festival, međunarodni filmski festival u Motovunu Motovun Film Festival, festival animiranog filma u Zagrebu Animafest, međunarodni filmski festival u Zagrebu - Zagreb Film Festival ili Festival židovskog filma – Festival tolerancije), svakako istaknuto mjesto ima i Festival filma o ljudskim pravima Human Rights Film Festival (HRFF), koji kao primarni cilj ima svraćanje pozornosti javnosti na brojne teme s područja ljudskih prava u svrhu njihove što šire prepoznatljivosti i osvješćivanja preko filmske forme, a koji je pokrenut 2002. kao neprofitno revijalno izdanje u klupskim prostorima dvaju organizatora, institucija nezavisne kulture Multimedijalnog instituta (pokretač kulturnog i društvenog centra MaMa) i Udruženja za razvoj kulture URK (između ostalog, voditelj alternativnog Kluba Močvara) da bi potom prešao u festivalski format s igranim, dokumentarnim i eksperimentalnim filmskim naslovima (kao i istaknutim segmentom predavanja i diskusija) i već četrnaestu godinu zaredom pronosio društveno angažirane vrijednosti tolerancije i multikulturalnosti te sustavno upućivao na suvremene probleme pri ugrožavanju i kršenju univerzalnih neotuđivih prava čovjeka (političkih, građanskih, socijalnih, ekonomskih) koje svaki čovjek zaslužuje bez diskriminacije, neovisno o spolu, nacionalnosti, etničkom porijeklu, boji kože, jeziku, vjerskom ili bilo kakvom drugom statusu ili pripadnosti. (Ista prava parcijalno su kodificirana dokumentima još od Magne carte iz 1215., preko Habeas corpusa iz 17. stoljeća te Virginijske deklaracije prava iz 1776. i Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789., sve do Opće deklaracije UN-a o pravima čovjeka.)
    Sklonište (L Abri), red. Fernand Melgar
    Riječ je stoga o, po propitkivanju i promišljanju, kritičkoj i inovativnoj manifestaciji koja odabirom prikazanih naslova selektorsko-autorsko-angažmanski svjesno pokušava utjecati na promicanje novih tendencija u razvoju civilnog društva odnosno jasno artikulirati i upozoriti na statuse i pozicije obespravljenih, primjerice manjina etničkih, LBGT (Love is Strange /2014/ Ire Sachsa), žrtvi silovanja (Seeds of Hope /2014/ Fione Lloyd-Davies, Tri prozora i vješanje /Three Windows and a Hanging, 2014/ Ise Qosjae) ili inih predrasuda (Camille Claudel 1915, 2013, Bruna Dumonta). Festival je aktivistički koncipiran oko istaknutih specificiranih tematskih skupina po godinama prikazivanja, pa se među ostalim bavio i zemljom kroz motive ekologije, ekonomije i politike, ali i tla i teritorija, time načimajući pitanja poput teritorijalnih ratova ili planetarne ekološke krize i devastacije; potom manjinskom problematikom Roma i njihove pozicije u suvremenosti (Lijepa Dyana /Pretty Dyana, 2003/ Borisa Mitića, Korkoro /2009/ Tonyja Gatlifa, Naša škola /Our School, 2011/ Mone Nicoara); ali i primjerice javnošću kao onom podložnom perpetualnom oblikovanju i preispitivanju; dok je goruća pak borba za socijalna prava u žarištu interesa lanjskog prikazanog programskog koncepta, i to kroz über žarišnu temu migracija masovne izbjegličke krize, života bez doma te kontekstualiziranih izazova borbe protiv terorizma (Sirijska ljubavna priča /A Syrian Love Story, 2015/ Seana McAllistera, Fatima /2015/ Philippea Faucona, Hotline /2015/ Silvine Landsman, Sklonište /L’abri, 2014/ Fernanda Melgara, Lampedusa zimi /Lampedusa in Winter, 2015/ Jakoba Brossmanna).
    Sati u muzeju (Museum Hours), red. Jem Cohen
    Sve navedeno Festival potkrjepljuje odabirom prikazanih filmova (mahom selekcioniranih i pobjedničkih s velikih (i inih) svjetskih festivala, renomiranih i(li) novijih redateljskih imena) odnosno konstruktivnim platformama s polemikama i predavanjima o istom. Kao svojevrsni specificirani sukus temeljnih ideja Human Rights Film Festivala mogao bi figurirati hvaljeni i na Filmskom festivalu u Locarnu (C.I.C.A.E. Award) i Cinema Eye Honors Awardsom (Heterodox Award) nagrađeni austrijski naslov Sati u muzeju (Museum Hours) Jema Cohena iz 2012. godine, prikazan na 11. Human Rights Film Festivalu svojevrsno manifestno djelo kako u smislu slavitelja umjetnosti (a kroz koju formu, na kraju krajeva, i sam angažirani HRFF i dopire do gledatelja) tako i same tematizacije suvremena čovjekova stanja, sa svim njegovim pravima i povredama istih; esejistički igrani naslov hibridne kvalitativnosti dokumentarca i traveloga meditativno-elegične atmosfere ali radikalno entropične, višeslojne poante koja ekspandira samim odmicanjem radnje.

    Pritom kao glavni katalizator ideja o suvremenim ljudskim prilikama funkcionira etičko-satirično alegorijsko slikarstvo Pietera Bruegela starijeg (1525–1569), koje postaje ne samo poveznik medijevalnog i suvremenog nego ujedno i trezveni, iako distancirani opominjatelj i kritičko-subverzivni pokazivač svakodnevnog ljudskog – svijeta običnog naroda u kojem veliki jedu male i provode političko-ekonomske partikularne interese, vlast je represivna, hipokrizijska i arogantna, položaj žena nezadovoljavajuć i ponižavajuć, okrutna sirotinjska realnost puna obogaljenih, slijepih reprezentanata moralnog sljepila, koristoljublja i naprasitog budalaškog tupila u kojem vrhunac sreće postaje Zemlja slasti i lasti (meda i mlijeka), bajoslovna flamanska Luilekkerland Dembelija sa žuđenim aspektima vulgarizama, lijenosti, proždrljivosti i skaradnih užitaka kao vrhunskim vrijednostima – dakle, svijeta okrenuta naglavačke, smještenog u počesto uznemirujuć neprirodan krajolik napučen fantastičnim bićima kao utjelovljenjima demona među i u ljudima (prikazanih kao naga tijela, bez duha) ili inovativne minuciozne dokumentarističke pejzažne panorame u kojima čovjek jedva da se nazire svojom malenošću (jer je integralan dio prirode a ne njen gospodar), baš kao što se i slikarevi likovi svetaca gube u svjetini (što pak simbolizira svijet u kojem se minorizira duhovno i etično), a čija je posljedica šokantno divergentna perspektiva koju izaziva kod gledatelja – koliko je, naime, renesansna Flandrija nalik suvremenosti i položaju čovjeka u istoj odnosno koliko se zemlja i priroda sve više uništavaju a čovjek moralno degradira, podsjećajući nas na sve ono što gubimo i legitimnost i ljudskost i prirodu.
    Sati u muzeju (Museum Hours), red. Jem Cohen
    Upravo zato ekstenzivni digresivni diskurs kustosice Muzeja povijesti umjetnosti (Kunsthistorisches Museum, s – među inim, vrijednom kolekcijom flamanskog slikarstva) u Beču (kao centralnom mjestu radnje filma) o slojevitoj i kompleksnoj, opservativnoj svevremenoj Bruegelovoj umjetnosti funkcionira kao ključni vrhunac djela; tvoreći sretan spoj s glavnim rukavcem radnje – odnosom muzejskog čuvara sa sredovječnom kanadskom turisticom, a koji pak za sobom povlači nove analitičko-provokativne razine propitkivanja – o mogućnosti ispunjenja čovjekova bića ljepotom i umjetnošću, ali ne samo institucionaliziranom nego i personalnim transformativnim percepcijskim sposobnostima doživljajima fragmentiranih prizora s ulice poput kretnji starice na vjetru ili besprizornih buvljaka s odbačenim i rabljenim predmetima estetičnim okom; odnosno (ne)mogućnošću same umjetnosti da nadomjesti ljudsku interakciju (parcijalno se referirajući na roman Thomas Bernharda Old Masters), suptilno pritom progovarajući o osamljenosti suvremene egzistencije te pretvarajući svoje protagoniste u zrelije i kontemplativnije verzije poznatih Linklaterovih Jesseja i Celine, kao turista koji – Anne (Mary Margaret O'Hara) prvi put a Johann (Bobby Sommer) i opet nanovo, otkrivaju ne samo ljepote Beča nego i vlastitih osobnosti, sve strpljivo i staloženo, svakako nenametljivo, tiho i inteligentno prožimajući aurom delikatne sjetne žalobnosti zbog krhke netrajnosti i neizbježne prolaznosti svih, ma kako ponekad dubokih, stvari.

    I u iščekivanju najnovije ovogodišnje kulturno-aktivističke entuzijastične tapiserije 14. Human Rights Film Festivala, mudro strateški koncipirane u prosinačko ozračje kao ono pozitivnim porukama najprijemčivije doba godine, utopijski bi ipak možda bilo postaviti pitanje kako osigurati globalne socijalno-političke uvjete i uređenja u kojima bi univerzalni fenomen ljudskih prava bio neupitna kategorija.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 20. listopada 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:


kritike i eseji