Čudesno u stvarnom

Feljton Film i društvo – Koliko su kvalitetni hrvatski filmovi za djecu, a od igranih do animiranih i obrazovnih, i koje vrijednosti promiču? (1) – Suvremeni hrvatski igrani film za djecu: Šegrt Hlapić, red. Silvije Petranović; Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja

  • Šegrt Hlapić, red. Silvio Petranović

    Kategorija filma za djecu, već po svojoj definiciji namijenjena dječjoj / malodobnoj publici, sadrži kako rodovsku raznolikost (ponajčešće igranu, animiranu i obrazovnu), tako ujedno i onu žanrovsku klasificiranost (komedija, pustolovina, fantazija, horor…), mahom tematiziranu na bajkovit ili pak realističan način i s očekivanim bezvremenskim dobrohotno-vrijednosnim porukama i normama, kao možda ponajvažnijim odlikama koje mora pronositi film za djecu. Zastupljen od samih svjetskih početaka kinematografije, u nas se prvi igrani film za djecu javlja pedesetih godina 20. stoljeća – Sinji galeb (1953) Branka Bauera, nakon kojeg slijedi čitav val recipijentski uspješnih te ujedno kvalitetnih dječjih naslova (od Bauerovih Miliona na otoku (1955) preko srednjemetražnog Izgubljena olovka (1960) Fedora Škubonje do Družbe Pere Kvržice (1970) Vladimira Tadeja, Opasnog puta (1963) i Vlaka u snijegu (1976) Mate Relje, da nabrojimo samo neke). Osamdesetih se to zlatno doba dječje igranofilmske produkcije prorjeđuje i biva u opadanju (Tadejevi naslovi Tajna starog tavana (1984) s elementima fantastike i pustolovni Kanjon opasnih igara (1998) ili Ne daj se, Floki (2000) Zorana Tadića) e da bi u novom tisućljeću nanovo ustalo, odlučno stvarajući novi kvalitativan revival te uvijek potrebne, investicijsko-populistički potentne kategorije.

    Mahom je pritom riječ o intermedijalno transferiranim djelima, ekraniziranima po književnim predlošcima – od inicijalnog Duha u močvari (2006) Branka Ištvančića (prema ostoimenom pustolovnom ekološkom romanu Ante Gardaša) preko franšizno osmišljena i vrsno adaptirana serijala (i nadalje u nastajanju) o literarnom junaku Ivana Kušana – Koku Miliću (Koko i duhovi (2011) Daniela Kušana, Zagonetni dječak (2013) Dražena Žarkovića, Koko 3: Ljubav ili smrt (2014) Daniela Kušana) do ekranizacije stožernog, ponajvažnijeg, inicijalnog domaćeg dječjeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića ultimativne paradigmatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić Šegrt Hlapić (2013) Silvija Petranovića, a tu je i jedan samosvojan produkt rađen po originalnom scenariju Irene Krčelić Duh babe Ilonke (2014) Tomislava Žaje.
    Šegrt Hlapić, red. Silvije Petranović
    I dok je Duh u močvari udario temelje Velikom Povratku hrvatskog dječjeg filma (kao i publike u kina), a (dosadašnja) Koko-trilogija komponentama zabavnosti i kakvoće isti učvrstila na tom pijedestalu, posebnu pažnju za razmatranje u kontekstu naslovnog vrednovanja kvalitativnosti i promicanja specifičnih vrijednosti zavrjeđuju producentski raskošno uprizorenje začetnika dječjeg romana iz 1913. Šegrt Hlapić (poglavito u suodnosu prema nemjerljivo vrijednom predlošku te kroz prizmu pitanja koliko isti postaje samo varijantna inačica književnosti, njena svojevrsna vizualna transpozicija) te neobičan križanac komedije, filma užasa i mjuzikla, i to sa specijalnim efektima – Duh babe Ilonke (dodatno u kontekstu prikaza romske nacionalne manjine).

    Procjenom uspješnosti prijenosa konkretnog djela iz pisane u celuloidnu formu, poglavito preko odabranog i realiziranog vizualnog prosedea, može se namah uvodno zaključiti da se Petranović ne odlučuje na interpretacijski tip ekranizacije – radije svojom simulakrumističkom mimezom originala stvara svojevrsnu prividnu imitacijsko-kopijsku plošnu slikovnicu, inferiornu sekundarnu izvedenicu preteksta, površinski nalik predlošku no ne pronoseći njegov duh a kamoli višeslojnost. Stilistička, naime, preispeglanost pridonosi bezidentitetnosti i općem dojmu sterilnog, anti-ludičkog segmenta nerazdvojivog kako od same dječje dobi prikazanih protagonista, tako i od same premise životnih i živopisnih knjiških likova, koji – iako se kreću u miljeu svojevrsnog čudesnog (potaknutog i samim autoričinim naslovom o upravo čudnovatim doživljajima dječaka), još uvijek pripadaju oporom realističnom onodobnom vlastite svakodnevnice (grubost prema djeci, otmice, pljačke…), zbog čega ga mnogi svrstavaju upravo u kategoriju romana-bajke, blisku magijskom realizmu (Carpentierovom lo real maravilloso). No, magijski dio djela u filmu pati zbog nedostatka istinskog realizma, jer kako je Petranovićev realizam vivant-tableauovski statičan, jednako tako ekvivalentno uočljivo gubi segment magijskog.
    Šegrt Hlapić, red. Silvije Petranović
    Pripovjedačicinu sklonost i bliskost folklornom, koje tu čudesnost, magijsko oduvijek njeguje, redatelj radije iščitava kao bukoličko-arkadijsku nigdjezemsku, vrlo nalik eklogijskom Gefühlsduselei – nezdravom sentimentalizmu njemačkog filmskog podžanra pedesetih Heimatfilma, prezentanta idiličnih ruralnih slika, ali i simplificiranih likova. Nažalost, drvenost i apatija posljedica su redateljeve odluke nizanja lijepih ali plošnih kadrova koji se, umjesto u filmsku cjelinu, pretvaraju u puke cjepkane fragmente (no čiju je strukturalnu epizodičnost, s obzirom na predikatizaciju podžanra filma ceste ili putovanja, moguće opravdati – iako u konačnici s tog putovanja manje promijenjen izlazi mali junak a više osobno biva katalizatorom promjene onih i onog oko njega) odnosno predstavljanja čitavoga filma kao svojevrsne ravne linije lišene emocija (a očitovane kako u nenaglašavanju ključnih i intenzitetno prijelomnih dijelova radnje, tako i u anti-suspensno i anti-empatički postavljenoj apozicijskoj priči unutar priče u kojoj Hlapić Giti prepričava Kraljevnu na zrnu graška, anticipirajući budući tijek njezine sudbine), što pak ogoljuje i lišava autoričino djelo njegove snage, pa posljedično i pozitivne poruke koje ovaj film djeci pronosi – a koje su same po sebi neupitne, nažalost ostaju bez dubljeg odjeka jer ih ništa umjetnički ne podržava niti ne naglašava odnosno podcrtava.
    Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja
    Nešto je drugačija situacija s Duhom babe Ilonke. S(p)retna, tečna i pitka žanrovska mješavina, prostudirane utemeljenosti u svakom dotaknutom žanrovskom rukavcu pojedinačno – sižejno oblikovana i konstituirana kao fantastična (akcijska) pustolovina, čiji slojevi mističnog i iracionalno-tajanstvenog umješno koegzistiraju s mjuzikl-točkama i prštavim humorno-komičnim, ujedno predstavlja i redateljev osobni statement kako o neodvojivosti glazbe kao iskaza osebujnosti romskog etnosa (koji uvijek beziznimno prednost nad materijalnim daje načelu razonodnog veselja, slobode i lakoće postojanja, a kojim – kao integralnim iskazom bahtinijanskog karnevalsknog ili eliadeovskih šamanskih arhajskih ekstaza ciganske duše, barataju i mnogi drugi celuloidni naslovi romske tematike – od kultnog Cigani lete u nebo (Tabor ukhodit v nebo, 1975) Emila Loteanua do petnaestominutnog kratkometražnog slovenskog dječjeg naslova Mala (2011) Svetlane Dramlić), tako i o pronicljivoj potrebitosti elemenata užasa u svakoj dobroj dječjoj priči (prezentiranima uvjerljivim specijalnim efektima paranormalnih psihokinetičkih manifestacija poltergeist-fenomena kao elementa čudesnog u stvarnom).

    Polazeći od uopćeno pejorativne ili barem iskrivljene percepcije predrasudnih općih mjesta, klišeja, marginalizacije, zanemarivanja, minoriziranja, stigmatizacije i diskriminacije, stereotipa i urbanih legendi o Romima kao drukčijima (sinonimima prosjačenja, bosjaštva, prljavštine, neobrazovanosti, tradicijsko-socijalne plašiteljske uloge babaroge – otmica djece) pa sve do njihove oprečne percepcije kroz egzotično nomadsko-karavansko-čergaško (romantizirano poimanje ciganki kao fatalnih žena povijesti književnosti – Mériméeova Carmen, Gorkova Rada iz Makar Čudre ili Hugoova Esmeralda, primjerice; na stranu hiperproduktivne domaće renesansne maskeratne podvrstne monološko-dramske forme ciganreski s – najčešće muškim prerušavanjima u ciganke – jeđupke (od Pelegrinovića preko Čubranovića do Mažibradića) – slijednice ranije talijanske karnevaleskne poezije), Žaja ih umješno empatičko-idealistički dekonstruira u smjeru optimističnog i romantičarski idealiziranog, rapsodijski zanesenog ditiramba ljepoti života.
    Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja
    Naglasak, naime, postavlja na fotogenične, slikovite i slojevite, mahom živopisne likove (naslovna baba Ilonka, primjerice, tipična je vidjelica, farmakopejska iscjeliteljica, vještica – romska klanska mudra žena drabarni a ujedno i arhetipska figura matrijarhalno dominantne bake-zaštitnice; istovremeno direktna posveta Kusturičinoj kultnoj Hatidži iz Doma za vješanje (1988)). Na taj način kreira dobrodošlo djelo hrvatskog (dječjeg) filma, pridonoseći edukaciji djece (i odraslih) o ne samo pukoj toleranciji i snošljivosti nego i korisnoj parcijalnoj svjetonazorskoj asimilaciji te ukidanju animoziteta i predrasuda; također umješno barata teškim motivom straha od smrti, odlaska, gubitka, prolaznosti i kako se nositi s njime; u konačnici pridajući i na promicanju manjinske integracije i međukulturalnog dijaloga te osvjetljavanju romske psihologije i mentaliteta na tragu ponajboljih naslova romske tematike (Petrovićevi Skupljači perja (1967) spomenuti Kusturičin Dom za vješanje i Crna mačka, beli mačor (1998)).

    © Katarina Marić. FILMOVI.hr, 5. listopada 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji