Banalnost zla

19. Motovun Film Festival, 26. – 30. srpnja 2016.: Klan (El Clan), red. Pablo Trapero

  • Klan (El Clan), red. Pablo Trapero

    Po čemu se prepoznaje kino-hit? Po dinamici, atraktivnosti, senzacionalnim temama, privlačnim glumcima/glumicama, kino-zaradi ili, konačno, po gledanosti. Niti jedan od spomenutih momenata, ustvari, ništa ne govori o tomu treba li film govoriti o zbiljnosti koja nas okružuje. Radi se uvijek i jedino o realitetu medijske transpozicije, koja uvijek cilja na senzorne mogućnosti recipijenta. Stoga se obično govori da je film veći od života. Veći, Bigger, to je upravo ono što čini realitet tog filmskog života, koji počesto ne zahvaća ništa od zbiljnosti opipljivog životnog svijeta, prisutnog sada i ovdje. (Tu filozofirajuću tiradu dovršavam spominjući da je Wirklichkeit, na jeziku filozofije tj. njemačkom  zbiljnost, dok je Realität tek puka stvarnost.) Film Klan (El Clan, 2015) argentinskog redatelja Pabla Trapera (koji je za režiju tog filma nagrađen Srebrnim lavom na filmskon festivalu u Veneciji), predstavljen je u programu ovogodišnjeg Motovuna kao festivalski hit. U onome što slijedi pokušavam dekonstruirati ovu praznu odrednicu primjenjivu na sve ili… ništa. Klan nam pripovijeda filmsku priču, navodi se na početku, o stvarnom događaju. Dakle, ono što se prikazuje, stvarno se dogodilo. Već nas to upozorenje na početku priprema na cijeli niz senzacionalnih zbivanja koji bi nas trebao približiti emotivnom doživljavanju filma. No, je li tomu doista tako?
    Klan (El Clan), red. Pablo Trapero
    Što je Klan? Odnosno, tko ga sačinjava? Radi se o obitelji Puccio cijenjenoj u lokalnoj zajednici. Cijenjenoj? Naravno, ova je obitelj uzor građanske egzistencije što dijeli sve vrline koje se cijene u stanovitoj lokalnoj zajednici. Na čelu obitelj/klana nalazi se Arquimedes Puccio (Guillermo Francella), šezdesetogodišnjak iznimne životne energije i predanosti svojoj obitelji. On pomaže svojim dvjema kćerkama, mlađim tinejdžerkama u zadaćama iz matematike; brižan je prema supruzi koju nježno masira na kraju napornog, radnog dana kućanice i majke; financira sve aktivnosti obiteljske zvijezde, sina Alexa. Isti, Alejandro (Petre Lanzani) uzdanica je ragbijaškog tima Pumas i reprezentacije. Svi, pak, zajedno angažirani su u obiteljski obrt trgovine sportskom opremom. (Obitelj čine još mlađi sin Guillermo i nešto stariji Maguila, koji je na odsustvu u Novom Zelandu, gdje striže ovce, no pojavit će se negdje sredinom filma.) Kakva je to obitelj? Uzorna, brižna, uspješna… katolička.

    No što se nalazi s one strane ove realne slike? Kriminal, teror, ubojstva! Već nas uvodni kadrovi stavljaju in medias res prstenasto-narativno uobličene priče. Alexa i njegovu suprugu Monicu napadaju nepoznati počinitelji koji se silom probijaju u kuću, u potrazi za nestalom osobom. Kada je pronađu a to će biti movens fabularnog razrješenja ruši se populistički mit o uspješnosti i uzornosti. Nakon uvodnog prepada, datiranog u 1985. godinu, retrospekcijom se vraćamo u nekoliko ranijih godina koje iznose sagu o Puccio-klanu. Cijenjena glava obitelji, Arquimedes, s još nekolicinom suradnika, otima poznate i bogate sugrađane (najčešće mladiće) kako bi od njihovih obitelji tražio astronomske otkupnine. Pritom ovom uzoritom klanu neće biti strana niti ubojstva. (Jer, mrtva usta neće progovoriti o svom tretmanu i zatočeništvu u obiteljskoj kući Puccia.)
    Klan (El Clan), red. Pablo Trapero
    Vrlo je pozoran odabir glazbe u filmu. Smještenost radnje u osamdesete godine prošlog stoljeća praćena je glazbenom podlogom iz kasnih šezdesetih. Na taj način stvoren je ironijski kontrapunkt prikazanoj temi koji se sastoji u suprotstavljanju demokratske Argentine prijašnjem razdoblju grube vojne diktature Galtierija. (Sjećate li se tog lika? Taj je general vladao Argentinom godinu i pol dana, 1981-1982, sve dok nije izgubio poznati rat s Britanskom krunom oko Falklandskog otočja / Malvina.) Glazbeni lajtmotiv je sjajna ironijska pjesma Raya Daviesa i njegovih Kinksa /Lazin´ on a/ Sunny Afternoon iz 1966. Iscrtava svu banalnost zla, koja se odvija pred gledateljevim očima. Zlo izvire gotovo iz dosade građanske egzistencije. Arquimedes mora osigurati ugled, ali i sigurnu budućnost svojoj kršćanski odgojenoj obitelji. Crkva i vojska sigurni su zalog takovog napora i sreće. Izgleda li (i zvuči li nam) to poznato?

    Glavu obitelji utjelovljuje glumac blaga, duboko sjetnog, ali odlučnog pogleda. Upravo će na njegovoj fizionomiji Trapero i graditi shizofrenu podvojenost realnosti ugleda i zbiljskosti kriminala u svojemu filmu. No, taj će mu pothvat počesto izmicati iz autorske kontrole. Često će se morati poslužiti nekim filmskim stereotipima kako bi ukazao na shizofrenost prikazanih zbivanja. Tako, prikaz prvog intenzivnog seksa u autu Alexa i Monice očekivano biva supostavljen sa scenom iživljavanja otmičara i ubojstvom jednoga taoca. Sljedeća će, pak, stereotipija filmskog uprizorenja biti ona u kojima se izmjenjuju fikcijske s dokumentarnim snimkama Galtierijeva obraćanja naciji na televiziji ili na prepunom buenosaireskom trgu, gdje masa oduševljeno kliče diktatoru. No, sve je to poprilično dosadno i, rekoh već, predvidljivo. Snimateljski rad, kao i sama vizura filma, počesto se gubi u detaljistici i kadrovima izbliza koji čitavo filmsko zbivanje čine nepreglednim i teško odgonetljivim.
    Klan (El Clan), red. Pablo Trapero
    Međutim, ono što smatram glavnim nedostatkom Klana njegova je ne-zbiljskost. Jer, u postavu filmske pripovijesti i njezine realizacije ne stoji bilo kakav korektniji prikaz psihe njegovih protagonista i karakterološki ocrt njihovih akcija. Kao da su vođeni nekom nevidljivom silom, kao lutke su na koncu nekog njima transcendentnog upravljača. Kao što se nižu otmice i nasilje, tako se sve, kao putem nekog deus ex machina, i dovršava. Je li taj bog iz mašine demokracija? Iako se govori o stvarnim događajima, to djeluje nestvarno!

    Upravo na tom mjestu dolazimo do poante napisa. Pa makar se i stvarno tako desilo, u umjetnički-filmskom postavu, to ne djeluje i zbiljski. Ovdje se vraćam problematici sa samoga početka teksta. Klan je kao uspješnica u Argentini vrlo brzo prebačen u televizijski format sapunice poput, primjerice, Sopranosa. No da bi film bio Zbiljski potrebno je i nešto više. Univerzalnost, primjerice… Teme ljubavi i mržnje, kao i tanke granice među njima, olako se preskaču i prelako prelaze (takav je i prikaz Alejandrova batinjanja vlastita oca). Zarad vizualne atraktivnosti nekih prizora, Trapero se odrekao njegove karakterološke uvjerljivosti i sugestivnosti emocija u filmu. Realisch? Ist Möglich, aber nicht Wirklich. Klan kao kino-hit? Uspješnica? Tim gore po činjenice (rekao bi moj omiljeli Hegelov navod).

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. rujna 2016.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji