Hobotnica umjesto pite

Patnje mladog Ede (Short Skin – I dolori del giovane Edo), red. Duccio Chiarini

  • Patnje mladog Ede (Short Skin – I dolori del giovane Edo), red. Duccio Chiarini

    Gorkoslatka coming of age komedija koja abruptivno vrluda između generacijskog, tinejdžerskog humornog i obiteljske drame, s pretenzijama ka intimističkoj karakterološkoj studiji i ozbiljnoj psihološkoj drami; Patnje mladog Ede u prvome je redu pretenciozan proizvod za mlade. Naime, evidentan niski proračun kakvim nastoji pronijeti realističnost i prepoznatljiv talijanski minimalizam u auri pustolovno lijenog, ležernog i nabrijanog, hormonima nabijenog ljetnog razdoblja, ipak je ponajprije stagnatan i linearno-pravocrtno deficitaran pričom, poprilično eksplicitnim i wannabe provokativno-šokantnim pasažima unatoč. Takav eksploatatorski nudizam pritom se scenaristički opravdava biološko-medicinskom činjenicom da naslovni junak boluje od malformacijske fimoze, a što pak dodatno otežava i komplicira njegovo neiskustvo u tendenciji gubitka virginiteta kao inicijalnoj premisi djela.

    Sve to svakako podsjeća na američki val tinejdžerskih seksualnih komedija započet Američkom pitom (American Pie, 1999) braće Weitz, a kojoj Patnje mladog Ede daju i vrlo direktan omaž – funkcija naslovne pite ovdje je zamijenjena ni manje ni više nego hobotnicom; te pritom originalni predšasnik djeluje gotovo sterilno dezinficirano u usporedbi s ovim holivudiziranim europskim epigonom. Reference pak na Goethea ostaju na naslovu; minimalna posveta epistolarnoj formi književnog predloška dana je u jednom napisanom pismu (u današnje tehnicirano doba) pospremljenom u knjigu (najvjerojatnije upravo Patnje mladog Werthera), te također u nategnutom iščitavanju Edovog bolećivog stanja kao svojevrsne, tipično verterističke emotivne prenaglašenosti i weltschmerza.
    Patnje mladog Ede (Short Skin – I dolori del giovane Edo), red. Duccio Chiarini
    Time senzitivan i povučeni, no pritom opservativan te finalno i samoaktualiziran junak Edo u izvedbi Mattea Cretinija, unatoč zajedničkim juvenilnim problemima bolnih turbulencija odrastanja, nije baš previše nalik Jimu Jasona Biggsa, radije možda Pieru Edoarda Gabbriellinija u naslovu Tvrdo kuhano jaje (Ovosodo, 1997.) Paola Virzìja, dok sam film više podsjeća na kakav dopadljiv američki indie-nezavisni uradak negoli što pripada tipičnom mediteransko-talijanskom tradicijskom senzibilitetu te kao takav baš i ne uspijeva postati najrelevantnije kinematografsko iskustvo. Također, uporaba počestog, trendovskog adolescentskog staccato-šparnog govora kroz mahom, čini se, improvizirane dijaloge te jednodimenzionalno ocrtanu kvintesencijalnu talijansku obitelj kao sporednu paralelnu podradnju ljubavnim problemima junaka (sve uokvireno preciznim, pomalo retro naštihanim kadriranjem Barisa Özbiçera), mahom upućuju na copy-paste nedorađenost a svakako pretencioznost tog dugometražnog prvijenca Duccioa Chiarinija.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji