Mjera čovjeka

Pravi muškarac (La Loi du marché), red. Stéphane Brizé

  • Pravi muškarac (La Loi du marché), red. Stéphane Brizé

    Socijalna drama frapantne dokumentarističke kvalitativnosti i verité estetike u stilu braće Dardenne ili Mikea Leigha, ali i klasičnog talijanskog neorealizma, kako odabirom teme – ekonomskih nepravdi (marginalnih društvenih slojeva radničke klase u globalno kapitalističko-korporativnoj kulturi), tako i stilskim postupcima – od podjele uloga naturščicima i snimanja na lokacijama, poradi što većeg približavanja realističnom, do orijentiranja ka sitnim, svakodnevnim i nedramatičnim zbivanjima u životu tematiziranog pojedinca pri prikazu radnje. Usto Brizé ide i korak dalje, sa svojim senzitivnim, nijansiranim i psihički turbulentnim junakom postajući bliži neorealizmu duše; taj ekstraordinarno ordinaran, fundamentalno dobar čovjek i istinski superheroj 21. stoljeća pritom takvim biva i zbog snažne i posvemašnje uvjerljive, suptilne izvedbe jedinog profesionalnog glumca u ansamblu – Vincenta Lindona; njegov Thierry stalno je podcijenjen, izložen mjerilima i procjenama institucija kafkijanske birokracije u permanentnom cikličko-labirintskom besmislu i stoji kao reprezentant – everyman čitave klase, te usput otkriva redatelja kao britka i pronicljiva humanista koji se ne zadovoljava pukim dokumentiranjem niza nesretnih događaja glavnog junaka; radije dajući komentar upravo postavljanjem onog ultimativnog moralnog kao okosnice (pritom ipak djelo ne pretvarajući u moralitet).
    Pravi muškarac (La Loi du marché), red. Stéphane Brizé
    Poglavito je u tom smislu reprezentantna i upečatljiva maestralna scena jednog od brojnih frustrirajućih i ponižavajuće-agonizirajućih Thierryjevih intervjua za posao – ovoga puta preko skypea; snimana (kao uostalom i čitav film) u dugim neprekinutim kadrovima Erica Dumonta, nalik fragmentima iz života (uvijek nanovo nalik jedan drugom) koji podcrtavaju opći dojam suvremene zarobljenosti pojedinca u sustav. Sve rezultira skromnim i dirljivim, malim filmom, koji nenametljivo no ujedno snažno i moćno pronosi klaustrofobični, orvelijanski dehumanizam modernog načina života; svojevrsne zarobljenosti u krugu službeništva i špijunaže po sistemu jedi ili ćeš biti pojeden, u kojem se problemi ne rješavaju personalizirano (iako pod krinkom istog) nego po shemama kao na traci i u kojem se ljude pokušava svesti na detačirane apatične robote koji niti razmišljaju niti imaju emocija. Stoga začuđuje marketinški prijevod francuskog naslova La Loi du marché koji bi značio zakon tržišta u ničim potaknutog Pravog muškarca; najvjerojatnije se prevodilo s engleskog The Measure of a Man pa se promašila bit ili se pak radi o namjernom iskrivljavanju poradi privlačenja u kino tipa publike kojoj ovakav rad neće biti zanimljiv – jer, mjera čovjeka – ono koliko čovjek može podnijeti a da ne kompromitira vlastiti integritet i esenciju humanosti upravo je pitanje koje vrlo umješno i uspješno postavlja i sam Brizé.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 23. svibnja 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji