Dijalog s neprisutnim sugovornikom

Vladimir Vuković, April u novembru, Vedis, Zagreb, 2015.

  • Što li znači i čemu naslov April u novembru? Nedvoumno zagonetan i intrigantan, rečeni naziv druge zbirke zapisa i promišljanja o filmu i kinematografiji hrvatskog filmskog kritičara Vladimira Vukovića ne krije nikakvu veliku misao, niti krije veliku spoznajnu odgonetku. Posrijedi je svojevrstan vic, štos, kozerija kojom je simpatično odana počast Vukovićevom smislu za humor, a s točnim podrijetlom zvučne sintagme april u novembru upoznaje nas uvodnik knjige što ga je napisao njezin urednik Veljko Krulčić. Vuković je, naime, iz prijateljske zafrkancije tako krstio nesnimljeni, nepostojeći, čak još nezamišljen i neplaniran budući dugometražni igrani film Zorana Tadića, mnogo prije no što je ovaj uopće otpočeo karijeru redatelja cjelovečernjih ostvarenja.

    Mada je, bez najmanje dvojbe, riječ o stvarnom čovjeku koji je dvadesetak godina aktivno djelovao i kao filmski kritičar u javnim glasilima, u svijetu hrvatske kinematografije odnosno filmske kritike, ime Vladimira Vukovića nosi aureolu malne mitske figure, izmišljenog lika, poput kakvog Djeda Mraza, neprikosnovenog autoriteta o kojem se govori s poštovanjem i naklonošću, no o kojem uvijek slušamo posredno, s određenom nevjericom u njegovu autentičnost. Gotovo zaseban mitski pojam je Vladekov stol, što je bio naziv za bilo koji stol u zagrebačkim kavanama – najdulje jedan stalni u kavani Corso – za kojim je Vuković svakodnevno stolovao dok bi se oko njega okupljali zainteresirani filmoljupci, praktičari i teoretičari, te drugi intelektualci i kulturnjaci, i za kojim bi se ponajviše raspravljalo o svim mogućim pitanjima povezanima s estetikom pokretnih slika. Među najstabilnijim sudionicima kružoka oko Vladekova stola, nazvanih hičkokovcima, zbog svojeg zalaganja za priznavanje umjetničke vrijednosti tada u nas uglavnom preziranim žanrovima poput trilera, kriminalističkog filma, glazbene komedije i vesterna, bjehu Hrvoje Lisinski, Ante Peterlić, Zoran Tadić, Krsto Papić, Branko Ivanda i Petar Krelja.

    Oni koji su ga poznavali, o Vukoviću su vazda govorili i govore s izvanserijskim respektom i zaljubljeničkim zanosom, a po njemu je nazvana i nagrada za filmsku kritiku koju od 1992. godišnje dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara. Svojevrstan ideolog, uzor i intelektualni parametar navedenim filmskim misliocima i autorima, Vuković se nije bavio filmskim stvaralaštvom, a svoja razmišljanja nikad nije pokušao uobličiti u opširniji pisani rad. Njegovi pisani doprinosi, većinom kraće filmske kritike i osvrti, ostali su više-manje razasutima po raznim dnevnim i periodičkim tiskovinama te budućim naraštajima u zalog nije ostalo neko njegovo djelo koje bi im bilo na raspolaganju i pred očima, i koje bi na takav prozaičan način Vukovića dojmovno potvrdilo kao zbiljskog, a ne kao imaginarnog čimbenika ovdašnje kinematografije.

    Godine 1992., nedugo po Vukovićevoj smrti 1991. (rođen je 1930. u Našicama) objavljena je uknjižena zbirka njegovih filmskih kritika Imitacija života (Mladost, Zagreb; Septima, Zagreb), no mala je naklada razmjerno brzo rasprodana, a nova izdanja nisu tiskana, pa ni nadolazeće generacije nisu došle u priliku imati Vukovića uza se, pri ruci. U međuvremenu su, 1996., nanovo u maloj nakladi, uknjižene Vukovićeve društveno angažirane satirične kolumne Zagrebulje (Vedis, Zagreb), a nedavno je zagrebački nakladnik Vedis napokon objavio novu knjigu Vukovićevih tekstova o filmu, nazvanu April u novembru. Opet je riječ o razmjerno kratkim filmskim kritikama, prikazima i osvrtima, njih stočetrdesetiosam, pisanih mahom u razdoblju od 1959. do 1978, s tek pokojim kasnijeg nadnevka, budući da je od sredine sedamdesetih godina Vuković kao javni djelatnik, vele, bio uvelike opstruiran zbog tzv. političke nepodobnosti.

    Kako u svom sjećanju na Vladekov stol, u istoimenom tekstu, prvi put objavljenom u Hrvatskom filmskom ljetopisu 1995., a nedavno i u njegovoj knjizi Oči Mildred Pierce. Ogledi iz kino-nostalgije (Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2015) navodi Petar Krelja, Vuković je bio mnogo skloniji usmenim negoli pismenim raspravama i razglabanjima o filmu te načelno, barem deklarativno, nije smatrao da dubinske, temeljite raščlambe i rastavljanja filmova na sastavne dijelove imaju ozbiljnijeg smisla. Kao ljubitelj i uživatelj umjetnosti, njene čarolije, nije ju htio proučavati znanstvenim sredstvima i alatima, smatrajući da je se tako na neki način trivijalizira, da se intelektualnim kirurškim seciranjem uništava ono najspecifičnije, čar umjetničkog djela koji mora ostati zagonetan i nedokučiv.

    Izravnu potvrdu takvog odnosa naći ćemo i u ponekom tekstu ove knjige, primjerice u crtici o animiranom filmu Satiemanija (1978.) Zdenka Gašparovića, u kojoj stoji: „Pisati o tom filmu znači pisati o nečemu što nadilazi prokušane analitičke ili bilo koje druge metode u prosudbi umjetničkog djela. Taj film treba jednostavno gledati i gledati i opet gledati.“ Na drugom mjestu, u članku o partizanskoj humornoj drami U gori raste zelen bor (1971) Antuna Vrdoljaka, zapisuje: „Neke će moderne teorije jednog dana sasvim onemogućiti razgovijetan i normalan pristup jednom djelu kao zasebnoj i autohtonoj cjelini.“

    Vukovićev cilj kao filmskog kritičara bio je, posve je očito iz svih ovdje sabranih tekstova, razumljivo komunicirati s čitateljima, obraćati im se običnim književnim jezikom, a ne stručnim metajezikom. To, međutim, nije značilo da je pritom podilazio, bio površan ili banalan. Bio je ponajprije dobar pisac, razvijenog smisla za protočnost teksta, a nije imao poteškoća u rabljenju bogatog hrvatskog leksika – što god je htio poručiti i opisati, kakvu god nijansu predočiti, mogao je i umio naizglednom lakoćom. U raščlambu kadrova, mizanscene, montažnog ritma, pokreta kamere i sličnoga nije se upuštao, no dojam je da je znanja o tome imao u malom prstu, samo što time nije htio zamarati. Ni, rekosmo, upropaštavati draž. Važnije mu je bilo upućivati na važnost, ovdje pojednostavljujemo, moralno-etičkog stava, odnosno pozicije filmotvorca iz kojeg, uz neizbježnu nužnost njegove darovitosti, gotovo sama po sebi proizlaze i tehničko-zanatska rješenja. „Estetski ekskluzivizam vrlo je opasan kada se radi o filmu. ... Savršenstvo forme ne znači i humanost ideje,“ upozorava vezano uz nacistički dvodijelni dokumentarni film Olimpijada (Olympia, 1. Teil – Fest der Völker; Olympia 2. Teil – Fest der Schönheit, 1938) Leni Riefenstahl.

    Ovako, ukratko destilirano, moglo bi se učiniti da Vukovićevo zalaganje za humanost ne može biti odlika pravog filmskokritičarskog razmišljanja, no čitanjem mnoštva tekstova – među kojima su poneki, primjerice eseji o djelu Luisa Buñuela, Ingmara Bergmana ili o trileru, briljantni – posve je jasno da je riječ o itekako pronicljivom znalcu slikopisa, intelektualcu i humanistu koji je svjesnom odlukom, odgovorno prema svojim načelima, a ne povijajući se pod naletima eventualnih trendova, niti vodeći računa o komfornosti, izabrao baš takav pristup dobronamjernog i nenametljivo podučavalačkog dijalogiziranja s neprisutnim sugovornikom.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 14. svibnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl