Entuzijazam i početničke pogreške

Akt djevojke, red. Augustin Koprić; Barina konstanta, red. Matija Piralić; Kuća puna Save, red. Mario Mateljić; Z Z Zmaj, red. Lucija Majnarić, Kino Tuškanac, Zagreb, 7. veljače 2016.

• 
  
  Kratkometražni igrani film Akt djevojke (2015) redatelja, suscenarista i montažera Augustina Koprića prva je produkcija vrbovečke udruge za umjetnost i filmskog studija Avis Rara (odnosno rijetka ptica) utemeljenog 2010. Film je javnosti prvi put prikazan u domicilnom Vrbovcu, u studenom prošle godine, a u veljači ove godine u maloj dvorani kina Tuškanac održana je i zagrebačka premijera. Šesnaestominutno ostvarenje autorske ekipe tadašnjih srednjoškolaca ambiciozno se laća zahtjevne i teške teme trgovine ljudima, odnosno seksualnog ropstva. Središnji lik je mlađa tinejdžerica, oteta na ulici, izručena voditeljima lanca seksualne trgovine u nekom malom ovdašnjem mjestu. Potresan i uznemirujuć sam po sebi, problem kojim se naša kinematografija ne bavi često, u obradi mladih sineastičkih entuzijasta odiše primjereno trpko i neugodno i nedvoumno ostavlja dojam koji traje dulje od samog filma. No budući da je riječ o amaterskom, k tome i početničkom djelu, Akt djevojke, kako se kaže, zamjetno boluje od amatersko-početničkih bolesti i nezgrapnosti.
  
  Snimljen još daleke 2010., Akt djevojke je, uz stanke, montiran punih pet godina, što je za jedan kratki film uistinu dugo. S tim podatkom na umu, prigodom gledanja se, možda i pogrešno, ocrtava interpretativno čitanje u kojem se čini poprilično uočljivim da se mnogo toga nastojalo spasiti montažom, rješenjima kojima se, ne bi li materijal intenzivnije zaživio, razbija vremenska logika i poništava zbiljski narativni tijek, kojima se doslovno nastoji preobličiti u metaforično, i kojima se hoće ublažiti, odnosno drukčije, kao prihvatljiv izraz kontekstualizirati drvena, slaba gluma mahom nevičnih naturščika.
  
  Ne treba, međutim, smetnuti s uma da je riječ o vježbeničkom djelcu. Ako pripovijedanje i jest nerazumljivo, dijalozi tvrdi, gluma uglavnom nemušta, a mizanscena banalna, cjelina postiže najbitnije – uspostavlja vlastiti kod i sklad te samosvojan ton i u gledatelja budi čuvstva i razmišljanja o, recimo, nečemu čemu vrijedi posvetiti pažnju i vrijeme. Kako saznajemo iz razgovora s autorima, Koprićem i scenarističkim mu suradnikom Anđelkom Barišićem, momci su inicijalno htjeli filmskim sredstvima postaviti neka pitanja o mogućnosti, odnosno nemogućnosti izbora, a taj podtekst razmjerno suptilno, ali svakako prezentno, prožima njihov srednjoškolski slikopis. Uspjeti u prenošenju osnovne misli, pokretačkog osjećaja, zacijelo jest znatnije postignuće negoli zadovoljiti zanatničke standarde.
  
  Sudionici, autori, praktično su se okušali i zacijelo mnogo naučili, a izravan susret s filmskim stvaralaštvom i jest jedna od temeljnih funkcija amaterskih klubova i udruga. Dokaz tomu da je ova škola bila korisna jest i to da se glavna glumica Katarina Strahinić u međuvremenu upisala na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu te profesionalno nastupala i na pozornicama i ispred kamera, čak i u međunarodnim koprodukcijama, a da je Augustin Koprić postao student filmske i kazališne režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
  
  Na istoj projekciji u Tuškancu prikazano je još nekoliko kinoklubaških odnosno kinoradioničkih filmova mladih autora, svi nagrađeni kao najbolji u svojim kategorijama, u domaćoj konkurenciji, na 20. Filmskoj reviji mladeži održanoj u Karlovcu u lipnju prošle godine. Igrani Barina konstanta (2014), nastao u Kinoklubu Karlovac, s redateljskim potpisom Matije Piralića, u nepohvalnom svjetlu zrcali većinu onoga što je Akt djevojke, možda i s dosta muke, uspio prebroditi. Bez ideje vrijedne osobitije pozornosti, taj filmić tek pravocrtno i pregledno iznosi umjereno zabavnu vic-priču koja se može ispričati u dvije rečenice, u nekoliko sekundi. Pretakanjem u drugi medij ona nije ničim obogaćena, nego tek rastegnuta na zamornih deset minuta puke ilustracije, sa svim temeljnim manama amatersko-početničkog iskušavanja vlastitih sposobnosti i mogućnosti (loša gluma, kruti dijalozi i slično) kakve se nalaze i u Aktu djevojke. I ovdje, dakako, treba uvažiti edukativno-radionički čimbenik pothvata. No u usporedbi ta dva filma očevidno je da Barina konstanta nije više od ploda hvalevrijedne, no neobvezno shvaćene slobodne aktivnosti, dok je Akt djevojke uradak nekoga tko je u filmski kolač zagrizao s ozbiljnim namjerama.
  
  Dvadesetominutna Kuća puna Save (2015) Marija Mateljića iz MMC SKIG iz Gunje, suzdržan je opservacijski dokumentarac koji u nekoliko sekvenci razdvojenih crnim blankovima, kronološki, promatrački, bez intervencija na licu mjesta, ne zalazeći u društvene slojevitosti, ništa ne zastupajući, staloženo bilježi neke događaje vezane uz katastrofalnu poplavu s proljeća 2014. na području općine Gunja. S obzirom na zbiljnost tragedije, film jest tiho potresan, ali je, stoga što sugerira zajedništvo, slogu i suradnju, prožet nekom vrstom tihog optimizma, a što gledatelj, već prema tome kako je nasađen, može smatrati i vrlinom i manom.
  
  Trominutni animirani Z Z Zmaj (2014) Lucije Majnarić iz FKVK Zaprešić, poetičan je i duhovit, nježan i sjetan, dječje nestašan i zrelo ozbiljan rad u animaciji pijeskom. Rađeno gotovo godinu dana, djelo osobita ugođaja također nosi, neki će reći naivnu, optimističnu poentu koja, cinično kazano, promiče ideju nade bez razloga, vjeru u dobro i bolje koju stvarnost demantira sve češće i okrutnije.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 14. svibnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl