Simbolika i metaforika bjeline

25. Dani hrvatskog filma 2016.:Dum spiro spero, red. Pero Kvesić; Iza lica zrcala, red. Katarina Zrinka Matijević

  • Dum spiro spero, red. Pero Kvesić

    Na jubilarnom 25. izdanju Dana hrvatskog filma Grand prix je osvojio dokumentarni film Dum spiro spero Pere Kvesića, dok je Oktavijana u kategoriji najboljeg dokumentarca zaslužio Iza lica zrcala Katarine Zrinke Matijević, oba u produkciji Factuma. Riječ je o u mnogočemu sličnim, no opet oprečnim naslovima. I dok prvi iznosi promišljanja autora o skoroj neminovnoj smrti (dijagnoza opstruktivne bolesti pluća), pritom prateći njegovu svakodnevnicu, drugi je prezentacija autoričinih promišljanja o vlastitom životu (narušenom sporadičnim epileptičkim napadajima). Oba pritom koriste svojevrsni ispovjedni obrazac prikaza, predstavljaju se u prvom licu voice over off-glasovima samih autora; no dok prvi svoje tegobe izriče kroz (tragi)komično-humornu, drugi se radije odlučuje za poetsko-lirsku meditativnu formu.

    Njihove opservacije na relaciji život-smrt-život pritom (p)o(p)staju idealističko asimptotičke ali i cikličke; oba djela naime započinju i završavaju bjelinom – Kvesićevo onom sobnog stropa, Matijevićkino pak snježnog pejzaža, a te su bjeline pritom duboko simboličke i metaforične – kod autora bivaju više početak i kraj dnevnog svijeta ali i evokacija završetka života a kod autorice ujedno simbol praznine, nestanka svijesti i odsutnosti; kod oboje pak svakako svojevrstan prijelaz na druge – bilo duhovnije (eterične), bilo privilegiranije (životno bolje sutra) razine.
    Iza lica zrcala, red. Katarina Zrinka Matijević
    Kod redatelja pritom posebno spomenuti treba zanimljivu uporabu zvukova – poglavito samog njegovog otežanog disanja (ujedno poigravanje naslovom – Dok dišem, nadam se), ali i drombulja kao podcrtavača dobrohotno ludičkog, gorkoslatkog aspekta djela (poglavito izraženog u poglavlju o samoubojstvu, u kojem Kvesić, istražujući potencijalne načine i lokacije, za svaku pronalazi opravdanje i kontra-razloge zašto ga ne počiniti) – demistifikatora misterioznosti smrti i pronositelja shvaćanja iste kao preduvjeta života jer kao njemu oprečna sila, supostoji na svim životnim razinama pojedinca (dirljiv odnos s ostarjelim autorovim psom).

    Redateljica pak inspiraciju, paralelu a i adekvatan izraz vlastitom intimnom psihičkom pronalazi u ličkom krajoliku, ocrtanom prekrasnom rječitom fotografijom Vjerana Hrpke – na vjetru povijenih vlati trave, namreškane vode, ljupkosti leptira; upravo kroz slike, jednako kao i tekst („…kad si bila tako mala da si mogla stati u kap vode ili se umotati u vlat trave…“) – uspjelo simbiotički prizivajući kako toplu sigurnost djetinjstva, jednako i neizvjesnu neizdeferenciranost budućnosti. Iza lica zrcala obiluje detaljima (zapravo verbalnim motivima) koji odlično funkcioniraju i kao cjelina jer sve na kraju dobiva širu sliku – zaokruženog puzzlea u kojem svaka spomenuta tračnica, kamenčić, snijeg i bezdan ima svoje točno pripadajuće, artikulirano mjesto.

    Sve u svemu, unatoč tematiziranim tegobama, oba filma i njihovi tvorci poticajno i inspirativno, uz zarazni optimizam pozivaju gledatelje na istraživanje vlastitih dubina duše i uranjanje u područje nesvjesnog te trezveno i svjesno – življenje života, čiji je smrt neizostavni i nerazdvojni dio.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. svibnja 2016.
    Iza lica zrcala, red. Katarina Zrinka Matijević
● naslovna● hrvatski● europski● američki● festivali ● knjige● časopisi● povijest
● dvd arhiv● feljton ● o nama● impressum● kontakt● potpora● pišite nam

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji