Rađanje djedove filmofilije

25. Dani hrvatskog filma, Kino Europa, Zagreb, 21. – 24. travnja 2016.

• 
  
  Kad se nakon festivala podvuče crta, a unatoč svim prijeporima koji su ga i ove godine pratili, od dvojbenih kriterija za uvrštavanje određenih naslova u konkurenciju, pri čemu se nekima kao otegotna okolnost uzimalo prikazivanje na primjerice ZagrebDoxu dok nekim drugima nije smetala ni redovita kino-distribucija ni prikazivanje u sklopu Zagreb Film Festivala, te nedgovarajućeg rodovskog atribuiranja određenih filmova, nerijetko i od strane samih autora, naposljetku se može reći da su i 25. Dani hrvatskog filma ponudili sasvim solidan kvalitativni presjek aktualnog stanja domaće kinematografije te da su nagrade otišle u prave ruke. Ne samo kad je riječ o dobitniku Grand Prixa, autobiografskom doksu Dum spiro spero debitanta Pere Kvesića koji opisuje svoju tegobnu svakodnevicu i suočavanje sa sviješću o skoroj smrti, ili pak Oktavijanom nagrađenom rodovski srodnom i tematikom dijelom bliskom, ali načinom izvedbe i naglašenom poetičnošću bitno različitom Iza lica zrcala Katarine Zrinke Matijević, nego i kad je posrijedi primjerice nagrada uručena najboljem glumcu Vinku Kraljeviću za rolu u Pričama iz bijele sobe Silve Ćapin, ona za najuspjeliju kameru dodijeljena Ivanu Slipčeviću za rad na doksu Kino otok Marka Ramljaka ili pak Oktavijan za najbolji igrani film kojim je ovjenčana Igra malog tigra Jasne Nanut, animirani Grad duhova Marka Dješke te eksperimentalni Dota Petre Zlonoge.
  
  U takvoj konkurenciji neizbježno su ali i nezasluženo u sjeni ostala neka vrlo dobra pa i odlična ostvarenja, poput onih iz kakvoćom vrlo visoke i ujednačene animirane produkcije što u konkurenciji a što izvan nje, igranih filmova Mliječni zub i Nedjelja dominantno dokumentarista Saše Bana i Gorana Devića, ili pak pričom provokativnog i izvedbom efektnog također igranog Udaljeni glasovi Marija Merdžana. U tom je smislu ozbiljan propust podatak da su u konkurenciju uvršteni svi segmenti izuzetno slabog šestodijelnog omnibusa Zagrebačke priče vol. 3, dok su primjerice Udaljeni glasovi ostali izvan konkurencije. U Mliječnom zubu Vinka Kraljevića iz Priča iz bijele sobe zatječemo opet u ulozi zdravstvenim tegobama pogođenog, depresivnog i turobnog čovjeka, kojeg za razliku od poremećaja gledanja na svijet u tehnikoloru kojim je njegov lik obilježen u filmu Silve Ćapin, ovaj put muči očito vrlo teška a pretpostavljivo i neizlječiva bolest. U dočaravanju svojih stanja, u priči koja ga zatječe za stolom oko kojeg su se na svojevrsnoj oproštajci s njim okupili članovi šire obitelji i prijatelji, Kraljević pohvalno igra na geste i mimiku, na detalje poput stiska ruke kćeri koju tumači Marija Škaričić i na snuždene poglede u kojima se miješaju očaj, izgubljenost i nerazumijevanje ponašanja onih koji se pretvaraju da su veseli, optimistični i dobro raspoloženi. Mliječni zub iz naslova na početku će ispasti kćeri kao protagonistici, sugeriranje čijeg pogleda na samu sebe dok sjedi oko stola, s jasnom dimenzijom odsutnosti i distance, zanimljivo zaokružuje storiju u kojoj usiljeni smijeh, humor i dobro raspoloženje dodatno gradiraju tjeskobu i dramsku tenziju, baš kao i kćerina slutnja očeve tragične kobi, vizualizirana u sekvenci njezina lažnog promatranja njegova pada i mogućeg umiranja. Saša Ban učinkovito kreira ozračje nelagode te likove profilira kroz riječi i geste, odabranim kutovima kamere potencirajući dramatičnost i u trenucima dok još ne znamo o čemu se radi, detaljem s ispadanjem zuba navješćujući protagonističino opraštanje s infantilnošću, te se oslanjajući na raspoložene i vrlo uvjerljive nastupe glumačke postave.
  
  Nedjelja iz naslova filma Gorana Devića je ona u kojoj je, kako je pjevalo Zabranjeno pušenje, „otiš´o Hase“, nedjelja 4. svibnja 1980. godine u kojoj jednog zagrebačkog klinca zatječemo u očito standardnoj razmjeni između razvedenih roditelja. Dok ne znamo zanimanje majke (Lana Barić), koja dječaka zajedno s psom Plutonom pokušava povjeriti na kratkotrajnu skrb oca (Krešimir Mikić), za potonjeg otkrivamo da je liječnik hitne pomoći koji psa ne podnosi i ne želi, i koji će tog popodneva otići na intervenciju na selo. Dok se na radiju vijesti izmjenjuju s izvješćima o kritičnom Titovu zdravlju i prijenosom utakmice između Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu, dječak će s ocem i njegovim kolegom dospjeti na imanje na kojem će slučajno i bez očeva znanja prisustvovati za njega u tim trenucima vrlo uznemirujućim prizorima škopljenja bika. Kad na povratku u vozilu čuju vijest o Titovoj smrti, nitko od prisutnih neće reagirati, a dječakov će dan već biti trajno obilježen i u pamćenje usječen viđenim. I ovdje se suptilno oslikava odnos oca i sina, kroz škrte razgovore, očeve nemušte pokušaje igranja s klincem i njihovo promatranje panorame s dimnjacima plinara u daljini, a posrijedi je djelo sugestivne atmosferičnosti, osobito u segmentu dječakova lutanja seoskim imanjem te suočavanja s prizorima škopljenja životinje.
  
  Udaljeni glasovi Marija Merdžana film je u potpunosti realiziran bez riječi, u kojem je ono što vidimo podjednako važno kao i ono što manje ili više jasno naslućujemo. Onaj kojeg isprva pratimo jest, čini se dobrostojeći muškarac koji će automobilom pokupiti djevojku kojoj je lijevo oko uokvireno masnicom, a s kojom će se smjesta upustiti u strastveni seksualni odnos. Kad kasnije krenu u vožnju, njihov tenzičan međusobni odnos postupno će eskalirati njezinom mrzovoljom i fizičkim podbadanjima, sve dok joj on ne odgovori nasiljem, ali i novom rundom seksa. Njihov odnos očito je obilježen hirovima i sadomazohizmom koji im barem u određenoj mjeri pretpostavljivo oboma odgovaraju, a možda je riječ i o vezi koja počiva na mješavini ljubavi i netrpeljivosti, a koju barem jedna strana nema snage i(li) volje prekinuti. Njihovu kompleksnu relaciju autor vrlo vješto prikazuje tijekom svega četrnaest minuta, oslanjajući se na mumljanje dosad slabo poznatih glumaca Marine Stanger i Ivice Gunjače, na spretno korištenje skučenog prostora unutrašnjosti automobila te na okolne zvukove i šumove.
  
  Nagradom za najbolju kameru ovjenčan doks Kino otok Marka Ramljaka nostalgično je poetska priča o sudbini odavno ugaslih kina na otocima, o mjestima koja su nekad bila žarišta i kulturnog i društvenog života otočkih mjesta, a danas neka zjape prazna i ruševna, a u nekima se održavaju probe i nastupi klapa, zborova i lokalnih KUD-ova. Posrijedi je filmofilski ali i socio-povijesni kaleidoskop tijekom kojeg se autorovi sugovornici iz otočkih mjesta na Korčuli, Lastovu, Krku i Pelješcu glasovima u offu prisjećaju prošlosti i svojih mladih dana, prvih gledanja omiljenih filmova te osobnih, obiteljskih i društvenih rituala koja su pratila projekcije tih filmova – od cjelodnevnih priprema za odlazak u kino do druženja prije i nakon projekcija. Podsjećanja na važnost koja su kina i projekcije nekad imale asociraju na kultno Novo kino Raj Giuseppea Tornatorea te s jedne strane svjedoče o bogatom životu na otocima u drugoj polovini 20. stoljeća, a s druge o kontrastu ako ne sjajne a ono barem znatno ljepše prošlosti i turobne, gotovo doslovce apokaliptične sadašnjosti. Na ovaj se film temom skladno nadovezao devetominutni doks Smrt kina Central Vjerana Vukašinovića, snimljen 2. prosinca prošle godine, kada je u nekad kultnom splitskom kinu održana posljednja projekcija, da bi ono zauvijek za posjetiteljima zatvorilo vrata. Kao što piše na špici filma, smrt kina dokumentirana je svjetlom, tonom i crninama, a nakon odlično posjećene projekcije popraćene evergrinima skupine ABBA jedan je sredovječan čovjek ostao do posljednjeg trenutka sjediti te pogledom kružiti po dvorani, kao da nastoji što bolje u sjećanju pohraniti uspomene o zacijelo mu omiljenoj dvorani.
  
  Napokon, vrijedi spomenuti i nagradom Jelena Rajković za najboljeg mladog redatelja/redateljicu ovjenčan dokumentarac Rezidba autorice Katerine Dude, djelo također obilježeno filmofilstvom, konkretno entuzijazmom i gotovo oduševljenjem kojima autoričin djed otkriva čari snimanja filmova te bilježenja detalja iz života sebe i članova svoje obitelji. Riječ je o emotivnom i neposrednom prikazu rađanja djedove iskrene filmofilije, ostvarenju koje imponira duhom, nepretencioznošću i šarmom.
  
  © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 30. travnja 2016.

Piše:

Josip
Grozdanić