Kad je film samo posao

Jess Walter, Lijepe ruševine (Beautiful Ruins), prev. Aleksandra Barlović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.

  • Jess Walter, Lijepe ruševine (Beautiful Ruins, prev. Aleksandra Barlović), Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.Na domaćem terenu hvaljen kao iznimno dojmljiv, roman Lijepe ruševine (2012) američkog spisatelja Jessa Waltera (1965) koji je dosegao prvo mjesto ljestvice najprodavanijih knjiga u New York Timesu 2012., kao polaznu pripovjednu točku uzima snimanje glasovitog američkog filma Kleopatra (Cleopatra, 1963) u režiji Josepha L. Mankiewicza 1962. u Italiji. Jedan od njegovih živo ocrtanih sporednih likova, ali i središnji pokretač radnje, britanski je glumac Richard Burton, među epizodistima pripovijesti pojavljuje se šef filmskog studija 20th Century Fox Spyros Skouras, a među glavnim su likovima fikcionalna nesuđena epizodistica Kleopatre Dee Moray i fikcionalni holivudski producent Michael Deane.

    Dobar dio knjige opisuje romantične silnice te sudbinske puteve i zaokrete u životima nekolicine likova tijekom pedesetak godina i tek je rubno vezan uz filmska zbivanja, no Jess Walter kroz roman nudi mnoga razmišljanja o filmu i kinematografiji. Nisu to stručna raščlanjivanja, ali jesu perceptivni mali ogledi o djelovanju filma na pučanstvo te zanimljive teze o temeljnoj opreci između iluzija koje nudi filmsko djelo i posvemašnje, bešćutne deziluzoniranosti onih koji proizvode filmove, napose producenata kojima nije ni najmanje stalo do umjetnosti, nego svoje aktivnosti u kinematografiji shvaćaju isključivo kao poslovne pothvate koji se, eto, zbivaju u toj industrijskoj grani. Industrijskoj zato što je riječ ponajprije o holivudskoj proizvodnji, onoj koja sebe s ponosom drži proizvođačem slikopisne zabave, onoj koja ponajprije cijeni efikasnost, dok umjetnost dopušta, sve dok se ne kosi s profitabilnošću.

    Producent Michael Deane, jedan od rekosmo središnjih fikcionalnih likova Lijepih ruševina, u jednom trenutku, čini se posve iskreno, veli da mu nije stalo do toga da ga pamte po filmovima nego po količini zarađenog novca. Na početku 21. stoljeća zarađuje ga uspješnim reality showom, nimalo ne mareći za to što mnogi misle da je riječ o projektu nedostojnu njegove reputacije. Taj možda pretjerano klišeiziran, no svejednako upečatljiv portret holivudskog producenta kao gotovo neljudskog bića žednoga slave, moći i novca, vođenog ubojitim instinktom morskoga psa, ne treba dakako usvojiti kao općeprimjenljiv. No, kroza nj Walter slikovito izražava svoju tezu o zapanjujućem raskoraku između publici prikazane filmske slike i pozadine na kojoj je nastala. Filmovi nas – američki, holivudski najčešće, ustrajno i nepopustljivo uvjeravaju u to da je svaki problem savladiv i da su ljudi i društvo u cjelini pošteni i pravedni te da boljitak pojedinca ponajviše ovisi o njegovu zalaganju, o njegovu poduzetničkom duhu i o njegovoj vjeri u samoga sebe. O uzimanju stvari u svoje ruke. Riječ je o nenametljivoj, ali vrlo uspješnoj promidžbi potrošačkog društva i tzv. američkog načina, odnosno pristupa životu.

    „Nisu li filmovi vjera naraštaja, njegova istinska religija? Nije li kino naš hram? Milijun škola poučava deset milijuna nastavnih planova, milijun crkvi iznjedrilo je deset tisuća sekti s milijardu propovijedi, ali se isti film prikazivao u svakom trgovačkom centru u zemlji. I svi smo ga pogledali! Tog ljeta koje nećete nikada zaboraviti, svaka je filmska kuća prikazivala isti niz tematskih i narativnih slika. Treperave slike ušivene u naš um zamijenile su naša vlastita sjećanja, arhetipske priče postale su naša zajednička povijest, poučavale su nas što bismo trebali očekivati od života, definirale su naš sustav vrijednosti. Što je to bilo, ako ne religija?“ zapisuje Walter. I dodaje kako je jedno od najvažnijih načela „filmom nadahnute vjere u sebe: duboko vjerovanje u svjetovnu epizodnu providnost, zamisao koju su brusila desetljeća zabave, da se nakon trideset, šezdeset ili stotinu i dvadeset minuta komplikacija sve u pravilu sredi.“

    Iluzija je, smatra Walter i predočava to kroz lik i djelo Michaela Deanea i njegove mlađahne, još uvijek razmjerno idealistične asistentice Claire Silver, zavaravajuća nostalgična ideja da su filmovi nekoć bili duhovno i umjetnički vrjedniji no što su danas te da ih se stvaralo s više poštovanja. „Filmovi sada nisu ništa drugo doli davanje koncesije, reklame za nove igračke, promocije videoigara,“ razmišlja na jednom mjestu Claire i zaključuje da je „film, njezina prva ljubav, mrtav“. Međutim, čitava priča Lijepih ruševina pokazuje kako su i u tim starim, navodno dobrim vremenima, holivudski producenti na filmove gledali kao na sredstvo zarade, što je dodatno potvrđeno izvatkom iz Deanove autobiografije u kojem detaljno opisuje sve makinacije koje je kao mladac izveo ne bi li zaustavio financijsku katastrofu u koju se pretvorilo snimanje Kleopatre, u stvarnosti popraćeno bezbrojnim nevoljama što su nevjerojatno odužile njezin nastanak i umnogostručile cijenu koštanja. Pretkraj romana – fikcijskog djela, ne zaboravimo, Claire će i sama pokleknuti te, kako se to voli kazati, u procesu sazrijevanja, prihvatiti Deanove beskrupulozne metode rada.

    Premda u ovom osvrtu izvukosmo uglavnom ono najcrnje i najciničnije, što u Lijepim ruševinama doista i stoji, valja upozoriti da nije riječ o mračno neprohodnom, nego o vrlo pitkom, pretežno čak lagašnom romanu koji jetke primjedbe i zapažanja o nevoljnijim stranama života umata u prilično ugodno štivo. Nimalo ne čudi da je najavljena i ekranizacija romana koji bi, prema nekim informacijama, trebao režirati Todd Field, potpisnik dojmljivih, oporih antiamerikana-uspješnica U zamci (In the Bedroom, 2001) i Mala djeca (Little Children, 2006).

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 29. travnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl