Buha veličine praseta

Priča nad pričama (Il racconto dei racconti), red. Matteo Garrone

  • Priča nad pričama (Il racconto dei racconti), red. Matteo Garrone

    Portmanteauovski
    triptih temeljen na trima folklornim predajama zapisanima u satirično-skaradnom tonu u kultnom talijanskom kompendijumu od ukupno pedeset bajki Pentamerone, a od strane pionirskog sakupljača narodnih priča Giambattiste Basilea (1566–1632), šezdesetak godina ranije od Perraulta i čak dva stoljeća prije braće Grimm, Priča nad pričama (ispravnije bi bilo Priča o pričama) uvodi nas na kasnorenesansni – pomalo lakrdijski način, u pravi realistični svijet te književne vrste, počesto pejorativno i netočno percipirane i okarakterizirane kao one namijenjene djeci, onkraj uglancanog čudesnog i čudesnosti. Jer, čudesnost Priče nad pričama dio je prirode i kao takva nimalo ne-prirodna ili nad-prirodna, a ujedno je aluzivno amorfna i neuhvatljiva – ona je pohranjeno i potisnuto drevno znanje ljudske vrste, toliko poznato a opet daleko, kolektivno-nesvjesno kodirano kroz jezik simbola.
    Priča nad pričama (Il racconto dei racconti), red. Matteo Garrone
    Tri jednako snažne, bremenite i dojmljive priče (prema bajkama Začarana srna, Buha i Kralj koji je želio prekrasnu ženu), iako u biti nepovezane, talentirani redatelj Garrone (Gomora, 2008.) supostavlja kroz prizmu tri kralja susjednih kraljevina (Selvascura (Tamna šuma), Roccaforte (Čvrsta stijena) i Altomonte (Visoka planina)) čije dogodovštine pratimo pojedinačno i koji se tijekom filma susreću svega tri puta – na sprovodu, vjenčanju i krunidbi. No, ti kraljevi – arhetipski prototipovi ljudskog savršenstva, mudrosti, svetosti, očinstva, ovdje su posvemašnje drugačiji; ponajprije budalasti – pre-dobri i pre-mekani (John C. Reilly), promiskuitetni nezasitni epikurejski hedonisti (Vincent Cassel) ili kvazi-znanstvenici kojima je važniji rad od obitelji (Toby Jones). Tako psihološki pronicljivo detektirajući i secirajući brojne ljudske slabosti, poglavito kroz odnose roditelja i djece – opsesivnosti trivijalnostima i zanemarivanja djece, posesivnosti i pretjeranog stezanja djece ili raskalašenosti koja se obija o glavu (pretjeranim biranjem, dobiva se najgora moguća verzija), Garrone uvodi gotovo neprimjetnu notu kritičkog didakticizma (raznolikih formi tiranija struktura moći i njihov utjecaj na narod i buduće generacije).

    Pritom rečene priče barataju mnogim poznatim, iako počesto – vjerojatno svjesnom odlukom redatelja, rjeđim motivima – od širokopopularnih kralja i kraljice bez djece, održavanja turnira kako bi se dobila princeza ili udaje za nepoćudnog mladoženju (ovdje diva), preko danskog o razdvojenim blizancima koji po mutnoj vodi ili zahrđalom nožu znaju kad je onaj drugi u opasnosti, a rođeni su na čudesan način – od dijelova ribe (u ovoj verziji morskog čudovišta) do iznimnijih motiva poput buhe-kućnog ljubimca koja naraste do veličine praseta ili pomlađene starice kao ljubavnog interesa (drevni literarni obrazac znan još iz srednjovjekovne književnosti, recentnije je koristila Diane Wynne Jones za lik Sophie u Howlovom putujućem dvorcu 1986.).
    Priča nad pričama (Il racconto dei racconti), red. Matteo Garrone
    Ipak, sve tri priče ostaju sasvim samosvojne i navlastite, pronositeljice dviju najdojmljivijih vrijednosnih karakteristika – u prvom redu nepredvidivosti, koju nevjerojatno spretno interpoliraju u inače čvrsto zadano strukturno tijelo bajke, odlazeći toliko daleko da je čak lišavaju i njene najupečatljivije stavke – ciljanog sretnog i zaokruženog završetka dekonstruirajući ga (koji doduše nije nesretan ali je svakako otvoren), te kvalitete alegorijske groteske kao svojevrsne logično-inteligentne suvremene gledišne perspektive na Basileove predloške. Rečeno se pritom ogleda dvojako – kao ekstravagantan raskošan vizualni aspekt djela (poglavito u prelijepim sporadičnim tableaux vivant (živim slikama), poput snovito postavljene post-orgijske scene razbludnoga kralja ili bizarne srcem čudovišta zamrljane egocentrirane jednoumne dominantne kraljice u bijeloj sobi, uz imaginativnu nadrealno podvodnu s dva albino-brata) te kao njegova duboka imanentna osobina – savršenstvo duboke mudrosti prave bajke (na Poeovom tragu da svako savršenstvo u sebi nosi nešto disbalansirano i mračno jer ne postoji iznimna ljepota bez svojevrsne pomaknutosti u proporciji a koja joj daje dubinu, kao i modernističkom parnasovsko-baudelaireovskom o ljepoti užasnog i ružnoći kao estetskoj kategoriji).

    Upravo takva kvaliteta nedostajala je sličnim sinkretičkim pokušajima ujedinjavanja tropa više narodnih priča (U šumi (Into the Woods, 2014.) Roba Marshalla ili Braća Grimm (The Brothers Grimm, 2005.) Terryja Gilliama) pa su i rezultati izostali. Kod Garronea pak sve funkcionira, uz poneke nesavršenosti (jedna od njih svakako je u najmanju ruku neobična odluka da u ovolikoj mjeri interan i usko specificiran talijanski kulturološki projekt prezentira na engleskom jeziku), koje pak samo pridonose procjeni djela, potvrđujući prethodno spomenute Poeove teze o savršenosti i ljepoti.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 25. travnja 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji