Prazna ljuštura

Hugo i lovci na duhove (Gespensterjäger), red. Tobi Baumann

  • Hugo i lovci na duhove (Gespensterjäger), red. Tobi Baumann

    Hugo i lovci na duhove
    njemački je film (u austrijsko-irskoj koprodukciji) o razrješavanju misterija vezanih za nadnaravna bića koji po svim svojim prezentacijsko-stilističkim odabirima izgleda kao brojni slični američki predšasnici i od njegovog nacionalnog identiteta ne postoji ništa osim imena književnice po čijem je četverosveščanom bestseler-djelu nastao – Cornelije Funke, cijenjene autorice čije je Srce od tinte (Inkheart) također ekranizirano, i opet u koprodukciji (njemačko-američkoj) i na engleskom jeziku, 2008. (redatelj Iain Softley). Slično je i u ovom pastišu Istjerivača duhova (Ghostbusters, Ivan Reitman, 1984.), Ljudi u crnom (Men in Black, Barry Sonnenfeld, 1997.) i epizoda Scooby-Doo animiranog serijala, snimanom na nematičnom engleskom i uz mnoge ne-njemačke glumce (mali Britanac Milo Parker, znan iz Condonova Gospodina Holmesa (Mr. Holmesa, 2015) ili Kanađanka Anke Engelke, da spomenemo samo glavne); te se stječe dojam da mu je jedini i puki cilj bio pokazati tehničku moć u osmišljavanju i donošenju naslova koji s lakoćom može parirati američkim fantasy-blockbusterima; a ako tome i jest tako – a dalo bi se razglabati (radije je, naime, nalik njihovoj neinovativnoj i ponešto zastarjeloj, manirističnoj epigonskoj imitaciji), Hugo i lovci na duhove još uvijek ostaje vizualno prazna ljuštura bez srčanog i kvalitetnijeg sadržaja.
    Hugo i lovci na duhove (Gespensterjäger), red. Tobi Baumann
    Na deklarativnoj razini on jest pronositelj ideja ljubavi, nesebičnosti, požrtvovnosti i prijateljstva, no iskusnijeg gledatelja svakako ostavlja hladnim (uz tek poneka osvježenja u obličju citatnih referenci iz povijesti filmske umjetnosti) iako ciljanoj dječjoj publici (približno između sedam i jedanaest godina) zasigurno ne samo da može zadržati pažnju nego vjerojatno pružiti i sat i pol pristupačne feel-good opuštajuće pustolovne zabave.

    Zbog svega navedenog, redatelj Tobi Baumann nije pretjerano uvjerljiv niti u tretmanu dječjih strahova, kao glavnoj svojoj premisnoj okosnici, iako je Parkerov mali junak Tom Thompson – na površinskoj razini bojažljivi dječak koji postaje heroj a na metaforičkoj netko tko se uspijeva izboriti s osobnim intrapsihičkim čudovištima – svakako lik s kojim se djeca u publici mogu poistovjetiti. Tako je, kad se sve zbroji i oduzme, i ako kao nit-vodilju u odabiru filma za gledanje s djecom uzmemo obradu dječjih strahova, ova prevalentno kičasta CGI-zabava kao tipičan proizvod masovne kulture (domišljato poigravanje riječima, gdje je u filmu CGI kratica za Centralen Ghosthunters Institut) ipak manje dobar izbor negoli primjerice izvrsna Čudovišta iz ormara (Monsters, Inc.) Petea Doctera, Davida Silvermana i Leeja Unkrichiza iz 2001. godine.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 14. travnja 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji