O ljudima i vlasti

Feljton Hrvatski filmski redatelji – Krsto Papić, dokumentarni film: Čvor

  • Čvor, red. Krsto Papić

    Kratki dokumentarac Čvor Krsto Papić snimio je 1969. godine, iste godine kada i svoja dva puno poznatija filma, dokumentarističko remek-djelo Kad te moja čakija ubode te jedan od najboljih dugometražnih igranih filmova u povijesti hrvatske kinematografije Lisice. Stiješnjen i zasjenjen spomenutim filmovima, jedanaestominutni je dokumentarac snimljen na vinkovačkom kolodvoru nepravedno zapostavljen, iako po kvaliteti pripada u sam vrh hrvatskog dokumentarizma. Zaista je zadivljujuća kvalitativna razina Papićevog stvaralaštva u tom zgusnutom razdoblju između 1967. i 1973. godine, razdoblju koje se preklapa s umjetničkom eksplozijom i najzanimljivijim periodom tzv. jugoslavenskog autorskog filma. Filmom Čvor Papić nastavlja svoju kritičku analizu tadašnjeg jugoslavenskog društva, odbacujući pritom stilsku rafiniranost u korist oporog, sirovog i autentičnog prikaza akutnih socijalnih problema te zamjenjujući didaktičnost ubojitom ironijom. Čvor se stilski i tematski nadovezuje na autorovu preokupiranost životom ljudi sa margine društva koji zapravo ne žive nego preživljavaju, sudbinama u tranziciji, izmještenim/dislociranim i otuđenim, siromaštvom, nezaposlenošću, emigracijom i zaostalošću žigosanim utjelovljenjima ljudskog postojanja.
    Čvor, red. Krsto Papić
    Ono čime se film Čvor izdvaja i postaje više od pukog dokumenta ljudske bijede maestralni je kontrapunkt iskaza siromašnih putnika i intervencije šefa stanice/kolodvora koji prilazi filmskoj ekipi, doslovno prilazi kameri, tražeći dozvolu za snimanje koju mu sam Papić uredno pokazuje. Radi se o situaciji koju će prepoznati svaki dokumentarist. No ono što bi većina autora tretirala kao uobičajeni problem i izbacila iz filma, Krsto Papić prepoznaje i pretvara u prednost, koristeći iskaz iznerviranog i vjerojatno uplašenog željezničara kako bi filmu dao novu dimenziju i pretvorio ga u imaginarni dijalog između poniženih i uvrijeđenih protagonista čiji se kratki i tragični monolozi sudaraju s naivnim pokušajem predstavnika vlasti da autora uvjeri kako „ne valja samo snimati i prikazivati ono loše nego treba pokazati koliko je toga dobrog učinjeno i postignuto“. Ne možemo znati je li Papić tu izvanrednu situaciju unaprijed zamislio (pretpostavljam da nije) no to tijekom gledanja prestaje biti važno jer upravo tim potezom Čvor ostvaruje onu Godardovu izlizanu no istovremeno i točnu rečenicu kako najbolji igrani filmovi sliče dokumentarnim i obrnuto: „Volim reći kako postoje smo dvije vrste filma, Flaherty i Eisenstein. To bi značilo, dokumentarni realizam i kazalište, ali ultimativno, na najvišoj razini, oni su jedno te isto. Ono što želim reći je da kroz dokumentarni realizam stižemo do strukture teatra, a kroz imaginaciju teatra i fikcije opet stižemo do stvarnosti života..“
    Čvor, red. Krsto Papić
    I tako Papić u jedanaest minuta kreira mikrokozmos u kojem paralelno pokazuje ljude koji jedva preživljavaju – izgubljene, alkoholizirane, slomljene, prkosne, očajne – i šefa stanice koji nenamjerno postaje utjelovljenje vlasti (specifično – cenzora) i čiji glas u offu prati kadrove kolodvora, vlakova, putnika i zaposlenika a ono što govori zvuči poput naivnog pokušaja pravovjerne političke propagande.

    No dok bi slabiji filmaši od takvog materijala stvorili pamflet za jednokratnu, efemernu, dnevnopolitičku upotrebu, Papić ga svojim umjetničkim darom pretvara u univerzalnu, potentnu i vječno aktualnu metaforu odnosa između onih koji imaju i onih koji nemaju, onih na vlasti i onih kojima se vlada te onih koji između tih krajnosti posreduju i (ne)svjesno održavaju status quo. A naposljetku, insertirajući i vlastiti lik u film, autor kroz razgovor sa željezničarskim službenikom metaforički ali doslovno pokazuje interakciju između onih koji umjetnošću obogaćuju ljudsko društvo i stvaraju ono što zovemo kultura i onih koji tu stvaralačku, kritičku energiju pokušavaju prigušiti i ograničiti.
    Čvor, red. Krsto Papić
    Jedan od razloga zbog kojeg dokumentarci Krste Papića tako sjajno odolijevaju prolasku vremena i djeluju svježe i aktualno danas kao i onda kada su snimljeni, leži u odsutnosti zloće, snishodljivosti i predrasuda. U njegovim dokumentarcima nema unaprijed zadane agende (ili se barem meni tako čini). Radi se o filmovima koji o tragičnoj ljepoti ljudskog postojanja i univerzalnim društvenim problemima progovaraju poput naizgled znatiželjnog, naivnog i dobronamjernog djeteta, znajući da u srži stvari nema velike razlike između željezničara i putnika te ostavljajući gorčinu rezerviranu za nigdje spomenute vladare čiji su postupci uzrok tema kojima se bavi.

    Film Čvor iznova pokazuje s kakvom lakoćom i poštovanjem Papić pristupa vlastitim protagonistima, bez patetike i jeftinih dnevnopolitičkih poena (sine ira et studio), izvlačeći iz njih ono što ni sami nisu znali da mogu dati a to je vjerojatno i najvažnija odlika vrhunskih dokumentarista. Također, taj kratkometražni biser hrvatske dokumentaristike najavljuje buduće remek-djelo Specijalni vlakovi (1972), film u kojem sam materijal, naizgled čistim opservacijskim pristupom, u gledateljevoj svijesti stvara vezu između postupka kroz koji su gastarbajteri morali proći da bi otišli na rad u Njemačku s postupkom kojim su nekoliko desetljeća ranije ljude odvozili na istok da ispare u masovnim grobnicama u zraku. A za takva su postignuća sposobni samo najveći majstori.

    © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 29. ožujka 2016.
    Čvor, red. Krsto Papić

Piše:

Nikola
Strašek

kritike i eseji