Jedan poziv menja sve

S one strane, red. Zrinko Ogresta

  • S one strane, red. Zrinko Ogresta

    Traume Domovinskog rata, izvjesno je, još dugo će opsjedati hrvatski mentalni krajobraz. I to kako onaj dnevno-politički i povijesno-državotvorni, tako i kulturni. Jednako, filmovi s prikazom samoga rata ispreplitat će se s prikazima njegovih dubokosežnih posljedica. S većim ili manjim uspjehom. S one strane (2016), sedmi dugometražni igrani film Zrinka Ogreste, ponovno nas vraća već prepoznatljivoj, gotovo manirističkoj poetici. Zavjese, stakla, rolete, pregrade… – ponovno igraju veliku ulogu u vizualnoj teksturi ovoga djela. Prvi kadar filma, zapravo, pokazat će se ključem njegova neočekivanog preokreta. No, manje pozorniji gledatelj ostat će zbunjen tim naglim obratom. (Moram priznati, i moja je zbunjenost dijelom početne napažnje.) Ipak, dramaturška dosjetka filmskog scenarija Mate Matišića i samoga Ogreste, ne čini mi se umjetnički sugestivnom niti uvjerljivom.

    Ponajprije, trebalo bi se osvrnuti na okvirni fabulativni siže djela. Patronažna sestra Vesna (Ksenija Marinković), saznajemo, već dvadesetak godina živi u Zagrebu sa svoje dvoje odrasle djece. Sin Vlado (Robert Budak) poduzetnik je koji živi u ne baš uspjelom braku. (Gledatelj otkriva preljub i lažnu oblandu idilične veze.) Kći Jadranka (Tihana Lazović), nezaposlena pravnica upravo se sprema ući u brak s katolički odgojenim dečkom (Toni Šestan). No, sumorno ozračje njihove svakodnevice sluti neku dublju traumu. „Jedan poziv menja sve…“ – rekao bi rock-pjesnik (iz Beograda!). Upravo će iz Beograda(?) – dakle, S one strane – stići telefonski poziv koju će Vesnu vratiti u njen prošli život. Zapravo, rekoh već, u dublju traumu. Glas koji se javlja s one strane biti će pokretač niza reminiscencija. Ustvari, nećemo do samog kraja filma biti načistu radi li se o zbiljskome sjećanju, ili je to tek duga mračna noć, odnosno neprekinuta noćna mòra.
    S one strane, red. Zrinko Ogresta
    Ogresta drži ritam filma unaprijed predodređenim njegovom sporošću. To se potencira dugim kadrovima ili pravocrtnim vožnjama kamere. Sama vizualna tekstura stješnjuje protagoniste, na taj način stvarajući nelagodu i kod gledatelja. Pomalo maniristički, dosta kadrova je sasvim blizu licu Ksenije Marinković, ili iza njezinih leđa, što se nastavlja i kada u taj uski vizualni okvir uđe i lik Lazara Ristovskog. (Njegov se, pak, lik skriva iza sasvim tamne pozadine, tako da je ozračje još mučnije.) Kako se narativna linija filma razvija, čini se da ćemo doživjeti obnovu neke davno zatomljene emocije između dvoje spomenutih protagonista. No, tko je, zapravo čovjek koji uznemiruje Vesninu podsvijest? (Kako u ovom tekstu ne bi bilo nepotrebnog spojlanja, neću razvijati dalje to retoričko pitanje.). Izvjesno saznajemo da je Vesna bila udana za oficira JNA koji je zbog ratnih zločina odslužio svoju kaznu u Haagu. Ta će činjenica traumatski obilježiti cijelu obitelj. Naravno, ne treba biti previše pametan pa zaključiti kako su ratne traume toliko dubokosežne da dobar dio njih ostaje zakopan u podsvijesti, ali ostaje misterijem i nakon gledanja ovog mučnog filma. Primjerice, tko je zapravo Zoran? Kako je skončao na groblju i koju je tragičnu ulogu on odigrao u životu protagonista? Nadalje, je li tajanstveni Žarko uopće zainteresiran za Vesnu? Zašto joj se tajanstveni pozivatelj želi tako okrutno osvetiti? I… može li ona uopće nakon svega nastaviti dalje?

    Ogresta je, rekoh već, nastavio maniristički razvijati navlastitu poetiku. Primjerice, sumornost je to koja nas najuočljivije mori u filmu Iza stakla (2008).  No, ona se prepoznaje i u svim ostalim depresivnim slikama suvremene Hrvatske, još od vrlo dobrih Ispranih (1995). Taj se stil posve maniristički iscrpljivao i u ostvarenjima Crvena prašina (1999) i Tu (2003). Za hrvatske prilike odvažan kino-eksperiment Projekcije (2013) probudio nam je nadu da će Ogresta ipak promijeniti smjer svog umjetničkog interesa. Tzv. shrink-movie bio je oplemenjen sjajnim izvedbama kao i dramaturškim jedinstvom mjesta, vremena i radnje. S one strane, po meni, ostaje najbliži Ogrestinu prvijencu, ideološki uskogrudnim Krhotinama (1991). Taj, pak, precijenjeni film toliko je utjecao i na opći okvir za mržnju koja nije ostao tek odlikom političkog diskursa nego se pretače i kroz kulturni aparat današnjice.
    S one strane, red. Zrinko Ogresta
    Što nam u tom smislu donosi  S one strane? Traumu Domovinskog rata, nerazjašnjene smrti, miješane brakove, raspadnute ili disfunkcionalne obitelji – sve je to gotovo stereotip u koji se uklapa i ozračje posljednjeg Ogrestina filma. Manirizam u redateljskom postupku ovdje je ipak oplemenjen narativnim preobratom koji, rekoh već, mnoge ostavlja zbunjenima. Isti se može ocijeniti i kao uspjela i sugestivna scenaristička dosjetka, ali mi je zapravo fabuloški neuvjerljiv u konačnoj slici što nam ga ostavlja ovo filmsko djelce. Uporno insistiranje na kameno hladnom licu Ksenije Marinković, podsjetilo me na sličan manirizam u Sviličićevu posljednjem filmu Takva su pravila (2015). (Emir Hadžihafizbegović pomalo je nazasluženo nagrađivan za takvu ulogu.)

    Imamo u filmu i već uobičajeni Ogrestin prikaz sumorne zbilje koja iznevjeruje ideale uspostavljene pri inauguriranju samostalne nam i suverene državnosti.  Koji su to kritički motivi što ih autor uporabljuje? Naznačuje se korupcija pri zapošljavanju, kao i društvena stigmatiziranost „pogrešne nacije s one strane“. Spomenuti tematski motivi korupcije, kao i nemoć pred obilježenošću ogitelji srpskim nacionalnim pridjevkom kao da su ovdje obvezni šablonski obol već poslovično prihvaćenoj i uopćenoj kritici hrvatske stvarnosti. No, sve to u filmu djeluje kao (iako profesionalno i zanatski korektno…) izvedeno bez nekog autorskog stava i nerva koji bi zaintrigirao zahtjevnijeg gledatelja. Likovi i situacije filma djeluju poprilično stereotipno i s autorskom distancijom odrađeni.
    S one strane, red. Zrinko Ogresta
    Konačno, nakon vrlo zanimljivih i inventivnih Projekcija, koje su mi otkrile jednog drukčijeg Ogrestu, S one strane – unatoč već uobičajeno navijačkim medijskim hvalospjevima, pa čak i ponekoj nagradi u Berlinu – ostaje tek relativno zanimljivim propitivanjem traumi proizišlih iz Domovinskog rata. Već spomenuta mutna vizualna tekstura – uz kronični nedostatak bilo kakve duhovitosti koja bi barem malo ublažila tjeskobu u ozračju filma – ostavlja potpisnika ovih redaka poprilično hladnim.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2016.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji