Nerazrađeni klišeji

Šuma užasa (The Forest), red. Jason Zada

  • Šuma užasa (The Forest), red. Jason Zada

    Američki spekulativno-fikcijski suspenser injektiran bogatom japanskom kaidanshu - ghost story mitologijom zastrašujućih folklornih onostranih posjetitelja – žalobnih psiholoških trickster-duhova yūreija (poznatih iz povijesti književnosti, Ōkyoijeva i Yositoshijeva slikarstva, a poglavito iz filmskih verzija poput Nakatinih Kruga (Ringu, 1998) i Mračnih voda (Honogurai mizu no soko kara, 2002) ili Shimizuova Ju-On (2000)), ovoga puta nastavatelja vrlo realne zemljopisne lokacije – notorne, samoubojstvima bremenite šume Aokigahara, znane kao Šuma samoubojica ili More drveća (istoimeni film s istom lokacijom Sea of Trees, s motivom suicida, snimio je 2015. i Gus van Sant), Šuma užasa jedinstveni je hibridni križanac japanskog i američkog nadnaravnog horora, što je ujedno i najzanimljiviji aspekt Zadina prvijenca; evidentno referencijalno senzibiliziranog na slojevitu atmosferičnu azijsku stravu i užas.

    Šuma užasa (The Forest), red. Jason ZadaPritom je redateljev omaž kulturalnim pučko-sablasnosnim praznovjerjima, kako se da naslutiti iz intrigantne premise, tendirao biti i nešto više. U prvome redu, tu je motiv blizanaštva kao čest ornamentalni atribut žanra, a može aludirati kako na psihološko podvojenje odnosno rascjep iste ličnosti (interpretacija solidne Natalie Dormer), jednako tako i na ominozniji doppelgänger-koncept (na korak do remek-djela razrađen kod Kim Jee-woona u južnokorejskoj Priči o dvije sestre (Janghwa, Hongryeon, 2003)), a koji je – u kontekstu analize arhetipskog i simboličkog, svakako zahtijevao drugačiji koncepcijski tretman. Drugi važan motiv onaj je same šume, drevnog piktograma najraznolikijih manifestacija duše i misterija paničnog nesvjesnog; kod Zade ona je personifikacija malevolentnog entiteta mračne proždirateljice, koja svoje posjetitelje inducira u svojevrsne halucinogene psihoze kako bi ih trajno zadržala i posvojila u formama tormentnih yūreija, što je svakako stavka koja filmu pridonosi na spooky iracionalnom i podržava opći osjećaj paranoje likova, no ujedno i oduzima na realističkom produbljivanju rečene lokacije šume kao podneblja istrajne tuge (la tristesse durere) istih protagonista.

    I iako se pritom Zada koristi nesporno fluidnim a na mahove i kompleksnim vizualnim stilom, inventivnost formalnog plana – uglavnom strukture, kadriranja i montaže koja sporadično generira dojam delirično-zbrkane junakinjine psihe, kad se sve zbroji i oduzme, u konačnici ipak prezentira samo reciklirane, imitativne, derivativne i nažalost neuvjerljive, a ponajprije nerazrađene klišeje (poglavito u odnosu na činjenicu da barata realnim lokacijama – i to onima iznimno atraktivne hermetične kvalitativnosti, ponekim osobama, primjerice pjesnikinjom-samoubojicom Sarom Teasdale, te iznimno izdašnim fantazmagorijskim naslijeđem) koji su rezultirali nedovoljno dobrim ostvarenjem koje je, sa žaljenjem se može konstatirati, propustilo očekivanu transformaciju u puno kvalitetniji i dublji film.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2016.
    Šuma užasa (The Forest), red. Jason Zada

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji