Enigmatična osobnost

12. Zagrebdox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 21. – 28. veljače 2016. – Biografski dox: Slušaj me, Marlone (Listen to Me Marlon), red. Stevan Riley

  • Slušaj me, Marlone (Listen to Me Marlon), red. Stevan Riley

    Superbno fascinantan i intimističan, neuobičajen i nikad pravocrtan biografski dokumentarac, portret ponajvećeg glumca povijesti filma Marlona Branda, sastavljen u formi intertekstualnog pastiša arhivskih televizijskih i radijskih intervjua, dosad neviđenih video-zapisa, kućnih filmova, osobnih i promotivnih fotografija i umetnutih fragmenata filmskih isječaka (i bez klasičnih sugovornika, karakterističnih za dokumentarne filmove); oslonjen na glumčeve privatne audio-zapise u kojima prepričava vlastiti život, stvaralački kreativni proces, ali i uvjerenja i promišljanja – svojevrsne auto-hipnotičke samoanalitičke ispovijesti („Slušaj me, Marlone!“ – govori glumac sam sebi), a sve bazno prezentirano modričastom 3-D hologramskom Brandovom govorećom glavom, što izaziva pomalo začudan efekt morbidne posthumne autobiografije u kojoj je narator sam Brando.

    Slušaj me, Marlone (Listen to Me Marlon), red. Stevan RileyTako enormnom kreativnom umješnosti redatelj Stevan Riley realizira neprocjenjiv dokument rekreacije ultimativne Brandove priče, čiji kvalitativan pristup podsjeća na kakvu materijalom izdašnu lirsko-emotivnu art-poemu, približujući gledateljima na prvi pogled enigmatičnu a zapravo kontradiktorno-kompleksnu i multidimenzionalnu – ujedno dirljivo-izmučenu i ciničnu, aktivistički borbenu, nebrušeno zavodničku i senzualnu no ujedno melankoličnu glumčevu osobnost. Pritom inaugurira montažno zanimljiv, pomalo manipulativan način stapanja auditivnog i vizualnog – naime, u takvom nesvakidašnjem konceptu koristi glumčeve zvučno snimljene opise događaja i osoba iz djetinjstva koje potom podcrtava i prezentira ekvivalentnim scenama odglumljenima čuvenom glumačkom metodom njegovih filmskih likova (a koje je Brando začetnik kao učenik Stelle Adler i posljedično, Stanislavskog), naturalističnom realnom glumom od iznutra prema van, nesporno sugerirajući glumčevu proživljenost istih emocija ranije – u stvarnosti.

    Time je ovaj karizmatični vagabund i loši dečko holivudskog filma, trajno obilježen reputacijom buntovnika teške osobnosti, glasnogovornik revolucionarne rock and roll generacije pedesetih kao Stanley, Terry i Johnny (zlatna trilogija Tramvaj zvan čežnja (A Streetcar Named Desire, 1951) i Na dokovima New Yorka (On the Waterfront, 1954) Elije Kazana te Divljak (The Wild One, 1953) Lasla Benedeka) i veliki promicatelj važnosti glumčeve iznijansirane facijalne ekspresivnosti, prezentiran s vidljivim poštovanjem i divljenjem a nadasve humano, evocirajući trajnu glumčevu poruku za sljedeće generacije: „Život je proba, život je improvizacija.“

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. veljače 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji