Bajka bez sretnog završetka

12. Zagrebdox, Međunarodni festival dokumentarnog filma, Zagreb, 21. – 28. veljače 2016. – Biografski dox: Kurt Cobain: Montaža pakla (Kurt Cobain: Montage of Heck), red. Brett Morgen

  • Kurt Cobain: Montaža pakla (Kurt Cobain: Montage of Heck), red. Brett Morgen

    Nekoć davno, dok je glazba još imala kvalitativnost revolucionarnog, intenzitet i integritet, značenje i smislenu povezanost s pojedinčevim intrapsihičkim, a njezina vrišteća antimaterijalistička poezija o gnjevnom pesimizmu osamljenosti i alijenacije bila u jukstapoziciji sa samom sirovom i ogoljenom emocijom glazbe, ista ta glazba postala je manifestnim nositeljem čitave jedne malodušne generacije, na čelu s neprikosnovenim vladarem, indie-božanstvom i ikonom, frontmenom Nirvane Kurtom Cobainom – plahom i kompleksnom osobom, akcelerirajuće samodekstruktivnim umjetnikom zahvaćenim u perpetualno paradoksalni status rock-zvijezde koja nije želio biti. Post-punk izdanci američkog grungea (ali i britpopa) devedesetih infuzirali su tako u ondašnju zamrlu mehaničku industrijaliziranu glazbu dozu potrebne kulturalne anarhije i vitalnosti, izbacujući u medijsku pozornost i ine seattleške bendove Pearl Jam, Soundgarden i Alice In Chains (kao i kalifornijski Stone Temple Pilots), nakratko alternativnu glazbu pretvarajući u komercijalni mainstream te ujedno do danas ostavši zadnjim takvim valom srčane i smislene iskrenosti u umjetnosti rocka.
    Kurt Cobain: Montaža pakla (Kurt Cobain: Montage of Heck), red. Brett Morgen
    Upravo stoga redatelj Brett Morgen u nekonvencionalnom dokumentarcu Montaža pakla (naziv je koristio sam Kurt za svoju ekstenzivnu kolažnu audio-zvukovnu / glazbeno kompilacijsku kasetnu snimku iz tinejdžerskih dana), koji umješno balansira fundamentalnu empatičnost s počesto abrazivnom estetikom, pokušava proniknuti tko je zapravo bio samozatajni Kurt i kako je od ekstraordinarno sućutnog, živahnog, umjetnički nadarenog dječačića preko problematičnog frustriranog tinejdžera dospio do posvemašnje implodirajuće dezintegracije; pritom ne pokušavajući davati sveznajuća i(li) senzacionalistička objašnjenja i preskačući standardna opća mjesta njegove putanje ka slavi, smatrajući ih općepoznatima ili barem potencijalnim zainteresiranima lako dostupnima; radije konstruirajući suvislo seciranje umjetnikove osobnosti kroz brojne dokumente, mahom vlastite Kurtove dnevničke zapise, poeziju i promišljanja, crteže, skice i slike, ali i arhivske fotografije, audio i video zapise s koncerata i proba te osobne obiteljske snimke odnosno neminovne sugovornike, koje je jasno odijelio po pasažima, u poglavlja (primjerice dok se govori o Kurtovu djetinjstvu, razgovara se s ljudima onodobnog subjektovog okruženja – s ocem, majkom, maćehom, sestrom itd.).
    Kurt Cobain: Montaža pakla (Kurt Cobain: Montage of Heck), red. Brett Morgen
    Također se služi brojnim animacijskim sekvencama nalik rotoskopiji, koje mahom opisuju važnije događaje Kurtova formativnog adolescentskog perioda, ali animira i njegove vlastite crteže i skice, počesto uz audio-zapis Cobainova glasa, što postupku pridodaje dodatno naglašavalačku, podcrtavajuće emotivnu, lirsko-dramatičnu notu autobiografske espresivne struje svijesti. Time bliži postaje poetskom, impresionistički-esejističkom art-dokumentarcu About a Son (2006) AJ Schnacka koji na neuobičajen i svjež način kombinira Kurtove audio-intervjue s evokativnom vizualnom podlogom snimki mjesta o kojima govori – gdje je živio i kretao se, negoli kontroverznom investigativno-senzacionalističkom Kurt & Courtney (1998) Nicka Broomfielda koji metodom brojnih razgovora s bliskim osobama raščlanjuje Cobainovo samoubojstvo i radije implicira ubojstvo od strane sada glamurozne udovice Courtney Love, no na prilično insinuirajuć i nedovoljno argumentiran i metodičan način.
    Kurt Cobain: Montaža pakla (Kurt Cobain: Montage of Heck), red. Brett Morgen
    Montaža pakla tako (uz poneku zamjerku, poput izostanka Davea Grohla kao sugovornika, nedovoljne kontekstualizacije materijala s ostalom onodobnom grunge-scenom, osjećaja nedopuštenog voajerizma izlaganjem Kurtovih privatnih snimki) postaje duboko iskustveni audio-vizualni simbiotički asemblaž, vrijedna i unikatna, nikad hagiografska i beatifikacijsko-kanonizirajuća, nego nadasve humana orkestracija koja upečatljivo emanira krik akutno senzitivnog, tormentnog genija (gentle pretty thing) u artikulirani no diskretni upit (na tragu brojnih publikacija a u duhu Who Killed Bambi? pjesme Sex Pistolsa) Who Killed Kurt Cobain?, ostavljajući nas u ovoj bajci bez sretnog završetka, u razmišljanju o kolektivnoj krivnji i individualnoj egzistencijalističkoj apatiji besmisla.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. veljače 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji