Svjetlo na filmu

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 84, 2015.

  • Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 84, 2015.

    Svježi, 84. broj Hrvatskog filmskog ljetopisa slavljenički je broj te se otvara tekstom odgovornog urednika Hrvoja Turkovića Hrvatski filmski ljetopis – ekvilibristički opstanak, povodom 20-ogodišnjice izlaženja istog – od 1995. godine, u trenutku općeg nedostatka stručnog filmskog časopisa, a na inicijativu Ive Škrabala, Vjekoslava Majcena i Hrvoja Turkovića. Po Turkovićevu izboru, u najnovijem broju prezentirani su i ulomci iz knjige najuglednijeg svjetskog povjesničara animacije Giannalberta Bendazzija o pioniru latinskoameričkog i svjetskog dugometražnog, nijemog i zvučnog animiranog filma Quirinu Cristianiju, čiji opus donedavno nije bio primjereno valoriziran, dijelom i zbog izgubljenosti najvećeg broja njegovih djela. Inače, uz više-manje stalne rubrike festivala i revija (ovoga puta 20. Splitskog filmskog festivala – međunarodnog festivala novog filma i 13. Liburnia Film Festivala – festivala hrvatskog dokumentarnog filma), novih filmova (dvanaest recenzija s kino i dvd-repertoara), novih knjiga (o knjizi Dušan Vukotić – zaboravljeni vizionar Radomira Pavičevića i Dragija Savićevića piše Janko Heidl a o naslovu Krava na Mjesecu: Filozofija znanstveno-fantastičnih horor filmova Kristijana Krkača razmatra Ljubiša Prica) ili časopisa (Lucija Klarić govori o Filmonautu br. 10 (2014), 11 (2015), 12 i 13 (2015)), prezentira i druge zanimljive tekstove.

    Među njima svakako je onaj Ane Đordić o metodičkim pristupu analizi i interpretaciji filma Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in) Tomasa Alfredsona iz 2008. godine, namijenjen srednjoškolskim nastavnicima, pri čemu ga autorica zbog potentnih tema koje nudi za obradu (skandinavska kinematografija, prikazi fantastičnih bića kroz povijest raznih umjetnosti, vršnjačko nasilje) smatra izvrsnim predmetom metodičke obrade. Tu su i opsežniji temati, primjerice onaj Dragana Markovića o cjelokupnom tijeku snimanja i postprodukcije filma Živi i mrtvi Kristijana Milića (2007) iz pozicije direktora fotografije, s objašnjenjima odabira korištenih kreativnih tehnika i postupaka snimanja, neminovnim rezervnim koncepcijama, tehnološkim i autorskim izazovima, ali i problemima s kojima se susreću. Dinka Radonić pak pojedinačno i komparativno analizira tri Godardova filma (Do posljednjeg daha (1960), Žena je žena (1961) i Alphaville (1965) koje je redatelj realizirao u suradnji sa snimateljem Raoulom Coutardom. O ulozi audiovizualnih djela u legitimiranju političkih režima bivše Jugoslavije i Hrvatske pišu Stjepan Lacković i Arsen Oremović, pritom polazeći od kulturološkog pristupa politici, s pretpostavkom da se u razmatranju politike čovjeka ne može tretirati kao isključivo racionalno biće nego da se njegovo ponašanje dobrim dijelom temelji na emocijama, vjerovanjima i ne nužno racionalnim vrijednosnim orijentacijama.

    Krešimir Mikić obrađuje temu postojećeg svjetla u igranom filmu, koje mogućnosti ono pruža, gdje su mu granice, iznosi njegova tehnička, estetska i povijesna obilježja te zašto se pri stvaranju filma uopće osvjetljuje. Naročito se zanimljivošću ističe tekst Maje Midžor o Ingmaru Bergmanu i stalnom mu suradniku, snimatelju Svenu Nykvistu – kreativnom filmsko-pripovjedačkom tandemu kojeg povezuje važnost koju pridaju svjetlu kao filmskom izražajnom sredstvu. Pritom autorica razmatra korištenje boje i svjetla-sjene te razmatra na koji način filmska slika pridonosi atmosferi filmskog djela.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 9. veljače 2016.

Piše:

Katarina
Marić