Raskošan biopic

Dankinja (The Danish Girl), red. Tom Hooper

  • Dankinja (The Danish Girl), red. Tom Hooper

    Raskošan biopic o transrodnom disforičnom danskom pejzažistu Einaru Wegeneru (1882–1931), pioniru promjene spola u ženu – Lili Elbe, nadahnut ponajprije istoimenim artefaktnim romanom Davida Ebershoffa iz 2000. godine a manje doslovnim životnim faktima umjetnika, prezentiran je prekrasnim, vrhunskim vizualnim stilom fascinantnih boja, vjetrovitih visti, evokativnih tekstura, prestižne vintaž-elegancije (stalna redateljeva suradnička trojka - direktor fotografije Danny Cohen, produkcijska dizajnerica Eve Stewart, kostimograf Paco Delgado), upotpunjenim eteričnim ekspresivnim Desplatovim soundtrackom.
    Dankinja (The Danish Girl), red. Tom Hooper
    Pritom je oscarovski redatelj Kraljevog govora (The King's Speech, 2010) i Jadnika (Les Misérables, 2012) Tom Hooper njegovu rubnu i svakako složenu temu obradio na gotovo staromodno uredan, politički korektan, suzdržan i siguran način, limitirajući se na easy-watching konvencionalnosti i svjesno izbjegavajući sve ekstremno i pregnantno; takvom se odlukom oštetivši i lišivši dublje, alternativne perspektive materijala, posljedično nenamjerno provocirajući efekt distanciranja od istog. (Iako je, možda, takva odluka uprizorenja najbolji ili najinteligentniji način približavanja još uvijek tabu-teme transrodnosti mainstream publici; naslovima poput Woodova Glena ili Glende /Glen or Glenda, 1953/, Jordanove Plačljive igre / The Crying Game, 1992/ i Tuckerove Transamerike /Transamerica, 2005/ unatoč; o svjetski poznatoj operaciji promjene spola čuvenog sportaša Brucea Jennera da se i ne govori.)

    Poglavito odmaže nezadovoljavajuće, melodramatično presentimentalizirano finale i scenaristički nedovoljno elaboriran i razrađen moment Einarove intrapsihičke promjene te posljedično nedostatno produbljivanje njegove nemirne agonijske krize identiteta, a koju redatelj bira prezentirati i opet, mahom vizualnim – zrcalnim površinama (prozora, ogledala) koje naglašavaju spolno-identifikacijske dualnosti, odnosno naslikanim portretima Lili kao istinskim Einarovim personalnim istovjetnostima. Stoga je glavni nositelj empatičke uvjerljivosti i približavanja interpersonalne turbulativnosti tematizirane ekstraordinarne osobnosti savršeno odabran glavni glumac ekscepcionalne, androgine pojavnosti – Eddie Redmayne, zadivljujuće fizičke transformativnosti, čiji je Lili/Einar porculanski delikatan i ranjiv, istovremeno zbunjen i odlučan u svojoj namjeri, a njegove stidljive, mekane geste naprosto nevjerojatno nepatvorene i ljupke, s ogromnom emotivnom skalom.
    Dankinja (The Danish Girl), red. Tom Hooper
    Zaslužen bi stoga svakako bio Redmaynov i ovogodišnji, baš kao i lanjski Oscar (za fizički također zahtjevnu ulogu Stephena Hawkinga u Teoriji svega (The Theory of Everything) Jamesa Marsha), iako teško da će ga dobiti dvaput zaredom, i to još uz medijskog favorita Leonarda di Caprija u svakako manje impresivnoj, kostimima i šminkom potpomognutoj izvedbi Iñárrituovog Povratnika (The Revenant). Redmayneu u Dankinji savršeno sekundira i nova europska miljenica Alicia Vikander (eksponirana postaje Arcelovom Kraljevskom aferom /En kongelig affære/, 2012), kao nesebična suportivna supruga Gerda Wegener, prominentna art-deco slikarica i ilustratorica za Vogue.

    Stoga je prava šteta da redatelj nije postavio viši, pustolovniji cilj nego se zaustavio na prokušanom klišeiziranom terenu, kreiravši svojevrstan prekrasni i nesporno dojmljiv, iščekivani art-fenomen ali s obzirom na izazovnu temu i hrabre ganutljive likove kakve je imao, propustivši napraviti uistinu veliki, intrigantnije i provokativnije opserviran film.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 8. veljače 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji