Svjetlo sjevera

Ciklus novog švedskog filma, Kino Tuškanac, Zagreb, 20. – 27. siječnja 2016.: Štokholmske priče (Stockholm Stories), red. Karin Fahlén

  • Štokholmske priče (Stockholm Stories), red. Karin Fahlén

    Ukočeni vladin službenik, promiskuitetna gradonačelnica, biseksualka, asocijalna neljubazna žena, mladić koji muca a živi s konzervativnim ocem i blagom majkom te mladi idealistični pisac koji pokušava objaviti vlastita djela i na taj način izaći iz sjene oca –slavnog nacionalnog književnika, likovi su ove pretenciozno altmaneskne (Kratki rezovi /Short Cuts/, 1993) mozaično curtisovske (Zapravo ljubav /Love Actually/, 2003) ansambl-urbane drame, strukturno-atmosferski ponajviše nalik multi-redateljskom omnibusu Priče iz podzemne (Tube Tales, 1999) no nažalost nikako ne dosežu inovativnost i svježinu još jednog recentnijeg filmskog složencaDivlje priče (Relatos salvajes, 2014) Damiána Szifróna.

    I dok su Priče iz podzemne bazirane na istinitim događajima ljudi s vožnje londonskom podzemnom željeznicom, Štokholmske priče (nejasno ostaje zašto imaju engleski naslov) premisu temelje na već pomalo otrcanom prožvakanom harmsovskom motivu isprepletenih sudbina likova povezanih bez njihova znanja (Veza /The Connection/ 2014) pri kojem svi likovi na neki način kolidiraju jedni s drugima, a da toga počesto niti nisu svjesni – pritom redom bivajući realistični, velegradski prototipovi osoba i osobnosti suvremenog Stockholma.
    Štokholmske priče (Stockholm Stories), red. Karin Fahlén
    Redateljica Karin Fahlén svoje djelo realizira adaptirajući zbirku kratkih priča Det andra målet (2007) Jonasa Karlssona (ujedno glumca, koji u Štokholmskim pričama tumači rolu savjesnog no izoliranog Thomasa) te ga nastoji održati naturalističnim, u eksterijerima se odmičući od općih turističkih mjesta pitoresknih pejzaža i prepoznatljivih krajolika; radije svoj Stockholm ocrtavajući sivim, betonskim, umornim i – običnim; napučenim nizom egzistencijalno praznih, vakumski začahurenih osamljenika, ipak prezentiranih bez melankolije, no čija interna čežnja za ljubavlju i priznanjem mahom dobiva finalnu manifestaciju (samorealizacija mladića koji muca, spajanje vladinog službenika i asocijalne žene, put biseksualke u bolje sutra, smiraj aspirirajućeg pisca …).

    Ipak, rudimentarnost kinematografije Štokholmskih priča rezultira vrlo prosječnim ostvarenjem koje, mada se trudi izbjeći klišeje, prezentira poprilično krut i nefleksibilan, ne pretjerano zadovoljavajući eksponat čiji se sa svakodnevnicom povezaniji kris-kros uzorak ipak odmiče od novijeg vala švedskog filma zasićenog kriminalističkim temama i koji, svojom fascinacijom noćnim gradskim svjetlima i posljedično klimaktičnim nestankom struje u čitavom gradu, daje kako svojevrstan omaž baudelairovskom otporu protiv dehumanizirajuće kvalitativnosti umjetne rasvjete, tako i nadu u nepredvidiv optimizam života.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 8. veljače 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji