Zlatna mladež

Klub bahatih (The Riot Club), red. Lone Scherfig

  • Klub bahatih (The Riot Club), red. Lone Scherfig

    Adptacija drame Posh Laure Wade Klub bahatih zadržala je puno od svoje kazališnosne kvalitativnosti – od suzdržano elegantnog sveučilištarskog stila samih lokacija do stagnantne neinterpretativne prezentacije istih, bez pitoreskne distinktivnosti, radije u funkciji puke scenografije prepoznatljive eksterijerne arhitekture odnosno tamnih baršunasto-drvenih tonova oplata interijera. Isto je i s likovima ove izrazito scenične fraternity-drame – probranim oxfordskim studentima, članovima zatvorenog elitnog kluba, razvratno-amoralne životne filozofije – redom nedorađenima, tanjušno skiciranima, neprodubljenima i poglavito, do bola plošnima.
    Klub bahatih (The Riot Club), red. Lone Scherfig
    Osmišljeni kao svojevrsna lijepa čudovišta, moralno isprazne, iščašene individue lišene empatije ili grizodušja, kojima je oligarskim nasljedstvom dan svijet na dlanu, redateljica Lone Scherfig ipak do kraja ne razrađuje natuknutu ideju odnosno ne uspijeva ih humanizirati; na taj način svoj kriticizam prema ekskluzivnosti prestižnih zatvorenih/tajnih društava i nepotističkom konzervativizmu zadržavši pasivnim. Carpe diem nasilni huliganizam šačice tzv. odabranih, a koji su kadri počiniti znajući da će proći nekažnjeno, stavka je na koju se redateljica pokušala fokusirati, no spomenuta opća statičnost uprizorenog i neuspjeh pri produbljivanju likova grupe kao pojedinačnih jedinki umanjili su opći dojam o samom filmu.

    Lone Scherfig ponajbolje se snašla u središnjem dijelu djela – incijacijskoj večeri članova Kluba u ruralnom pubu, gdje eskalira njihov socijalno neosjetljivi, superiorni hijerarhijski elitizam u nevjerojatno samoživom činu instinktivno-destruktivnog nasilja, dok je sve oko, prije i poslije toga mahom beživotno i s puno općih mjesta. Poglavito se pogrešnim odabirom čini komično intoniran prolog (u funkciji pojašnjenja korijena nastanka Kluba) koji svojom light-notom gledatelja zavodi na krivi trag o žanrovskom i gledišnom aspektu filma, jednako kao i odabir glavnog glumca (nadasve neuvjerljiv Max Irons kao bazno pošten i nekoruptivan momak nakratko zaveden idejom moći), pogotovo kad se u obzir uzme mahom talentirana ekipa koja mu sekundira u rolama članova bratstva (Sam Reid, Douglas Booth).
    Klub bahatih (The Riot Club), red. Lone Scherfig
    Tako, nažalost, studija Lone Scherfig o defektnosti privilegiranih enklava unutar edukacijskih institucija postaje samo zbrkan, neadekvatan i previdiv pokušaj ozbiljne satire o etičkoj cijeni moći, deklarativan proglas bez instinske manifestne snage, koji baznom premisom i brojnim općim mjestima podsjeća na Tajno društvo (The Skulls, 2000) Roba Cohena odnosno fragmentalno čak i na Choderlos de Laclosovim Opasnim vezama nadahnute Okrutne namjere (Cruel Intentions, 1999) Rogera Kumblea.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 27. siječnja 2016.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji