Muškost na kušnji

Macbeth, red. Justin Kurzel

  • Macbeth, red. Justin Kurzel

    Shakespearova tragedija Macbeth započinje prizorom triju vještica koje navještaju fatalizam zbivanja. Australski redatelj Justin Kurzel u filmskoj adaptaciji dramskoga klasika mijenja početnu situaciju: radnju otvara uvodna scena koja predstavlja svojevrsni sprovod. Vidimo odar koji je napravljen od postolja i granja na kojem leži tijelo – Macbethovo dijete. Oko njega okupljeni su razni ljudi. Nakon što je tijelo spaljeno dolazi do promjene scene pa se pažnja usmjerava na bitku.

    Početni prizor zanimljivo nas uvodi u problematiku priče: Macbeth nema nasljednika niti će ga ikada imati jer su on i njegova supruga očito neplodni. Ta odsutnost nasljednika ima svoju simboličku težinu. Radnja se odvija tijekom jedanaestoga stoljeća u feudalnoj Škotskoj, a takva je država temeljena na kompleksu nasljedstva i krvi pa cijeli državni sustav možemo pojmiti poput jedne proširene obitelji kojoj je na čelu otac-vladar. Macbeth ubija kralja Duncana, koji mu je vjerovao i koji ga je smatrao za hrabra i sposobna ratnika, a time udara u temelje države i sustava jer zbog svojih aspiracija prema vladavini i moći naglasak stavlja na vlastite umjesto na kolektivne interese. Država koja je u građanskom ratu, sugerira se, predstavlja rasap vrijednosti na kojima zajednica počiva, što će dodatno biti usložnjeno Macbethovim činom, pa je ishod priče usmjeren prema ponovnom uspostavljanju reda i poretka, a unutar toga naglasak je stavljen na individualnu, prihološku dramu naslovnog lika.
    Macbeth, red. Justin Kurzel
    U navedenom kontekstu otvaranje nosi simboliku: Macbethov kasniji sebičan cilj uvod je u njegovu strahovladu, a kao svaka autoritativna i totalitarna vlast ona je svrha samoj sebi te je neučinkovita. Drugim riječima – neplodan otac-vladar neplodan je državnik. Uvodni će se prizor nekoliko puta evocirati tijekom filma te je jedan od elemenata narativne integracije. Prvi put u kraljevoj zapovijedi da ubije Banquoa i njegova sina Fleancea kako se ne bi ispunilo proročanstvo da će Banquovi nasljednici biti utemeljitelji kraljevske loze jer bi prema tom nahođenju Macbeth očito trebo izgubiti vlast. Drugi put kada ubija ženu i djecu odmetnutog tana Macduffa. Protagonist uklanja svoje suvremenike i njihove potomke jer u njegovoj shizofrenoj svijesti svi oni predstavljaju mogućnost svrgavanja te podsjećaju na problematičan čin koji je izvršio.

    Nakon uvodna prizora slijedi prizor bitke koja predstavlja protagonista kao naočita i sposobna plemića i vojnika koji postaje novim tanom od Cowdora nakon što je prijašnji smaknut zbog izdaje. Kurzel postavlja bitku u stilu makabričnoga akcijskoga filma. Ogoljeni pejzaž, vlaga, blato, svjetlosni balans putem nijansi sivila i općenito sivilo koje prevladava, napadna uporaba slow motiona i brzih rezova u kombinaciji s eksplicitnim nasiljem stvaraju atmosferu kaotična i ratom podrovana svijeta. Nakon toga javit će se tri vještice sa svojim proročanstvom, koje će nas posredno uputiti na činjenicu da će Macbeth uskoro ponoviti djela svoga neslavnoga prethodnika. S njima se pojavljuje i dijete, što predstavlja poveznicu s uvodnik prizorom filma. Kao i problematika odustnoga djeteta, tako će motiv bitke te pojava triju vještica imati važnu funkciju po slaganje arhitektonski skladne strukture filma, koja je, slično drami, temeljena na ponavljanju određenih motiva te sugeriranju budućih djelovanja i ishoda. Djelo će tako završiti bitkom, kojom će vladavina Duncanova legitimna nasljednika, sina Malcolma, biti uspostavljena, a vještice će se s vremena na vrijeme javljati u radnji da bi svojom zlokobnom prisutnošću najavile neumitnost tragičnoga kraja.
    Macbeth, red. Justin Kurzel
    Kao što možemo vidjeti, redatelj i njegovo troje scenarista Jacob Koskoff, Michael Lesslie i Todd Louiso nisu dirali u prostorno-vremensko pozicioniranje radnje, ostavili su neke od kultnih prizora iz tragedije poput solikovija i mjesečaranja lady Macbeth, nisu nastojali osuvremeniti jezik, dok su u cjelini vršili određene intervencije u predložak kako bi ga na adekvatan način prekrojili u filmsko ruho. Stoga su pojedini prizori i likovi, poput Duncanova drugoga sina Donalbaina, izostavljeni. Kurzel je podjednako nastojao psihološki isprofilirati naslovni lik te Shakespearovu djelu dati osobite filmske kvalitete pa je veliki naglasak stavio na vizualno-auditivnu komponentu i ritmičke potencijalne koje mu omogućuje filmska montaža. Često su ekranizacije Shakespearovih drama patile od pretjerane teatralnosti što je redatelj nastojao izbjeći pa je cjelina svojim vizualnim identitetom te sporadično videospotovskom poetikom mnogo bliža suvremenim blockbusterima.

    Mchael Fassbender odlično je utjelovio kralja mučena savjesću koji slijedi racionalne i pragmatične pobude supruge, svjestan da će to u konačnici dovesti do njegove propasti. Glumac je uvjerljivo dočarao psihološku gradaciju u protagonisti koji sve više propada pod teretom vlastite psihe. Što je opterećeniji, to njegovo ponašanje postaje paranoidnije, svirepije i autoritativnije. Podjednako je dobra i Marion Cottilard u ulozi manipulativne Lady Macbeth, koja neprestano provocira muškost svoga supruga. Pritom redatelj osobitu pažnju posvećuje ogoljenim i prijetećim pejzažima koji navještavaju zbivanja te zvučnim efektima koji također imaju zlokoban prizvuk, osobite u trenucima kada se pojavljuju vještice, koje više u cjelini djeluju kao vizualno-zvučni simboli. Bitna su mu i koloristička poigravanja i filtriranja, koja, kao što sam rekao, posebice do izražaja dolaze u prizorima bitaka, napose u posljednjoj bitci u kojoj grimizna boja apokaliptično dominira, što cjelini daje osobit vizualni štih.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2016.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji