Izdržana kušnja vremena

Feljton Film i društvo – Ženski likovi u suvremenom hrvatskom filmu: Treća žena, red. Zoran Tadić

  • Ritam zločina, red. Zoran Tadić

    U plodnom stvaralaštvu Zorana Tadića (1941.-1947.) uočavamo određen broj naslova u kojima je važna uloga ženskih likova. Valja naznačiti da su žene različite dobi prijelomne u kratkometražnim dokumentarnim filmovima kao što su Druge (1972) ili Pletenice (1974). U prvome od njih svjedočimo egzistenciji starice na izmaku životnih snaga, dok u drugome oblikovanje pletenica žene u naponu snaga postaje i odrazom njezine ženstvenosti ali i nužno potrebnim za djelotvoran rad u poljoprivredi. Važnost ženskih likova uočavamo i u igranim filmovima počevši dakako s prvijencem Ritam zločina (1981) u kojem kratkotrajna povratnica iz Švicarske čini racionalnu protutežu fantastičnim statističkim proračunima podstanara središnjega lika. Osim toga neostvarenom je protagonistovom ljubavi, ali njihovo zajedništvo i nadalje nije moguće. U Trećem ključu (1983) protagonistica je supruga središnjega muškog lika, sasvim ravnopravna po važnosti uslijed obiteljskoga zajedništva u stanu u novogradnji. Ipak izvanjske okolnosti nagrizaju njihov brak i naposljetku im ugrožavaju čak i opstojnost.
    Treća žena, red. Zoran Tadić
    U Snu o ruži (1968) ženski je lik također supruga protagonista, no uloga joj je drugačija, upravo zbog činjenice da je posrijedi obitelj s djecom. Intuitivna i brižna čak suprugu savjetuje da poboljša socijalnu situaciju obitelji, služeći se novcem što ga je pronašao netom nakon zločina kojem je svjedočio. Suprotnost joj je kćer antagonista, slabijih moralnih nazora i jasne sklonosti kriminalnome miljeu. Osuđeni (1987) zagovaraju dva precizno definirana ženska lika, odvjetnicu i sučevu kćer. Kako su obje zatočene, razvidne postaju i njihove emotivne naklonosti prema dvojici središnjih likova kriminalaca. Njihovo je svojevrsno odmetništvo pritom dvojako, jer je sučeva kćer stabilnijih etičkih stavova, dok je odvjetnica labilnija. Čovjek koji je volio sprovode (1989) predstavlja nekoliko sporednih ženskih likova te jedan vrlo važan – novu direktoricu mjesne knjižnice čijim je djelatnikom središnji lik. No, nakon što direktorica postaje i protagonistovom emotivnom partnericom ispostavlja se da je i počiniteljica dvaju umorstava iz osvete, a zamalo postane i protagonistovom žrtvom kada ga pokuša napustiti. U Orlu (1990) uočavamo prevlast skupine muških likova te su ženski likovi razumljivo sporedni iako u jednom slučaju zbog preljuba mogu biti i djelomični otponac stradanja prijatelja svih protagonista.
    Treća žena, red. Zoran Tadić
    Međutim, upravo film Treća žena (1997) postaje zornim prikazom značaja ženskih likova u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji. Dakako, riječ je o remakeu glasovitoga britansko- američkoga ostvarenja Treći čovjek (The Third Man, 1949) Carola Reeda nastalome prema scenariju Grahama Greena. Međutim, poratni Beč toga filma u Tadićevoj je prilagodbi postao Zagreb u razdoblju Domovinskoga rata, a postavu muških likova zamijenili su ženski. Prema svjedočanstvu samoga autora ta se zamjena zbila slučajno, prije svega zbog činjenica da su svi glumci o kojima je razmišljao godištem postali prestari u odnosu na glumački postav Reedova djela. Pritom nema sumnje da je upravo odabir Ene Begović i Alme Price, u drugoj polovini devedesetih prestižnih hrvatskih glumica, znatno utjecao na kvalitetu filma, a upotpunjen je i vrsnim tumačenjima Božidarke Frait, Vere Zime i Gordane Gadžić. Promišljeno transponiranje strukture, likova te prostornoga i društvenoga konteksta Trećega čovjeka izveli su Tadić i stalni koscenarist književnik Pavao Pavličić, pritom s punim poštovanjem ostajući vjerni narativnoj strukturi izvornika.
    Treća žena, red. Zoran Tadić
    Povratnica iz Australije Hela Martinić (Ena Begović) na poziv prijateljice Vere Kralj (Alma Prica) stiže u ratom zahvaćeni Zagreb, a tjeskobnu atmosferu osnažuju neprestane uzbune i zamračenja. I kada ustanovi da je njenu prijateljicu pregazio automobil ubrzanje je zapleta neminovno i slijedi postulate film noira i psihološko detekcijskoga žanra, dok su u odnosu prema izvorniku obrasci špijunskoga trilera, melodrame i akcijskoga filma tek u obrisima. Kako je povratnica u dijaspori povremeno bila i novinarka jasne su reference prema ulozi medija u očitovanju hrvatskoga integriteta i u inozemstvu. Podjednako, sučeljavanja s predstavnicima zakonskih institucija poticaj su očuvanja osobnoga i rodnoga integriteta, naglašena upravo zbog izmjene muških u ženske likove. Iznimne su strukturalne postavke ženskih likova. Transparentna esencijalna opreka Hele i Vere uspostavlja ih u nerazlučivoj dvojnosti pa ih zamalo možemo uspostaviti kao jedinstveni entitet suprotstavljenih etičkih vrijednosti, što u izravnome tumačenju potvrđuje i Helina veza s bivšim Verinim partnerom Antunom.

    Pritom nema izraženoga nacionalnoga pathosa ili pak domoljublja, dapače sama će protagonistica posvjedočiti da usprkos nastojanjima pomoći ugroženima u ratu i svjedočanstvu zločinima što ih je prouzročila njezina prijateljica nije sasvim gorljiva u iskazu nacionalnoga identiteta. Tek naglašeno spominjanje komunističke prošlosti nekih likova postaje odrazom državotvorne ideje u hrvatskome filmu devedesetih i raskida s ideološkim postavkama socijalističke Jugoslavije. Ipak zanimljivo je da se naznačena esencijalna opreka gradira u više razina, zasigurno zbog činjenice da se tijekom većega dijela filma i ne zna da Vera nije doista stradala, pa njezinu egzistenciju i djelovanje u segmentima odražavaju i dvije kolegice iz humanitarne udruge, vlasnica lokala Kurnikova (Gordana Gadžić) i doktorica Vinkić (Vera Zima).
    Treća žena, red. Zoran Tadić
    Ako se ujedno složimo s tvrdnjom dr. Ante Peterlića (1936.- 2007.) o filmu Treći čovjek iz Hrvatskog filmskog leksikona (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003) da je osim žanrovske složenosti, taj film „…istodobno djelo soc., psihol. i polit. analize te sugestivnog ugođaja i akcije koji zajedno služe da bi izrazili kaotičnu psihozu poratne krize i deziluzioniranosti, ali i potrebu za čvrstim moralnim uporištima“, možemo ustvrditi da je i Treća žena razmjerno uspješno navedeni kontekst transponirala u razdoblje Domovinskoga rata. Premda taj igrani film Zorana Tadića u razdoblju nastanka godine 1997. nije postigao i kritičarske hvalospjeve kao neki prethodni radovi, a nije bio ni pretjerano omiljen u gledateljstva, s zamalo dvadesetogodišnjim odmakom čini se da je posrijedi ostvarenje znatno razvidnijih vrijednosti i značaja, čiji su se nedostaci začudno umanjili s vremenom, a kvalitete osnažile.

    I ako nepobitno zamijetimo da u Trećoj ženi percipiramo sasvim razvidnu autorsku empatiju prema zagrebačkome miljeu kao i čitavome nizu sporednih likova koji odražavaju i sasvim nostalgičnu društvenu i individualnu crtu prošlosti, ne treba zaboraviti ni raskošan kulturni kontekst filma, čitav niz posveta američkome novinskome stripu Rip Kirby rado čitanome i u nas, značajnoj hrvatskoj spisateljici Mariji Jurić – Zagorki te samome filmskome izvorniku ovoga remakea tijekom filmske projekcije kojoj u sasvim hičkokovskoj maniri predano nazoči i sam redatelji i koscenarist Zoran Tadić. Neću pritom zanemariti ni glazbu Vanje Lisaka, sjajan iako mjestimice zalihosan jazz te glazbu trojice uličnih svirača kao još jedan odraz nostalgičnoga okusa. Ipak to se naznačeno bogatstvo konteksta znatno uslojava očitovanjem religijskih i povijesnih postavki, a zamjena bečkoga Pratera zagrebačkom Katedralom tek je vrstan motiv dubljega iščitavanja arhitektonskih motiva što sežu u vrlo širokome rasponu čak i do gradskoga podzemlja, odnosno spleta neprohodnih hodnika otvorenih zbog uzbuna i ratne opasnosti.
    Treća žena, red. Zoran Tadić
    Poput izvornika i Treća žena je film vrlo sugestivne atmosfere, podcrtane crno-bijelom filmskom fotografijom u tzv. niskom ključu, Tadićeva suradnika Gorana Trbuljaka. U odnosu vidljivoga i nevidljivoga, često zakrivenoga sjenom ili tminom, vinuo se taj film do retoričkoga propitivanja gledateljeva sudjelovanja u filmskoj građi i njenom snažnijem promišljanju. Pritom je u preinakama rodnih postavki likova sasvim jasno da nadograđuje i bitnu promjenu uloge žena ne samo u suvremenome hrvatskome društvu već i u Domovinskom ratu.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    29. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji