Nekad i sad

Feljton Film i društvo – Kako hrvatski film dočarava hrvatsku kulturnu raznolikost – opus Branka Schmidta

  • Sokol ga nije volio , red. Branko Schmidt

    Igranofilmsko stvaralaštvo Branka Schmidta obuhvaća deset naslova nastalih u razdoblju od 1988. do 2015. godine i nepobitno je da u njima uočavamo povelik raspon hrvatske kulturne baštine, bez obzira je li posrijedi odraz tradicionalnih vrijednosti ili suvremenijih kulturnih variranja. Raznolikost pristupa u Schmidta je toliko izrazita da je nužno osvrnuti se prema svakome od njegovih dugometražnih ostvarenja, upravo s ciljem da bi se ustanovilo koliko taj filmski stvaralac interpetira kulturne obrasce, uklapa ih u građu svojih filmova te kolika je zapravo njihova važnost u širem iščitavanju hrvatske kinematografije.

    Schmidtov prvijenac Sokol ga nije volio (1988) nastao je prema istoimenoj drami Fabijana Šovagovića premijerno izvedenoj 1982. godine. U kronološkome rasponu od 1943. pa do neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata drama, a podjednako i film, raščlanjuju društvene te podjednako i kulturne prilike slavonskoga sela tijekom silovita ratnog žrvnja kao i dolaska komunističke vlasti. Nepobitna je preciznost Schmidtova uratka u neprestanim ratnim mijenama, egzistencijalnim opasnostima po raznolike etničke i nacionalne skupine, kao i novi društveni ustroj koji ne štedi, nego potire individualne inicijative nauštrb kolektivizacije. Ujedno film je to izraženih etnografskih vrijednosti percipiranih u običajima, nošnjama ili pak tradicijskim ritualima, a ne treba zaboraviti ni odraz naslijeđa tamburaške glazbe kao bitan doseg odraza onodobnih kulturnih stremljenja. Ne samo da je Sokol ga nije volio jedan od ponajboljih prvijenaca hrvatske kinematografije uopće, nego je anticipirao i znatne društvene pomake s kraja socijalističke Jugoslavije te zasigurno utro put i znatno kasnijem ostvarenju Antuna Vrdoljaka Duga mračna noć (2003) koji je zadirao i u isto razdoblje kao i u slične tematske sklopove.
    Đuka Begović, red. Branko Schmidt
    Drugi film Branka Schmidta Đuka Begović (1991) adaptacija je istoimena romana Ivana Kozarca objavljenoga 1911. godine. Zadirući još dublje u povijest slavonskoga sela i odraza društvene tradicije razdoblja početka dvadesetoga stoljeća, roman pa tako i film u središnjicu smještaju povratnika iz zatvora koji uviđa da se uslijed snažnijega ulaska kapitala u seoske zajednice, raspada i naslijeđe njegove obitelji. Još je književna kritika naznačila zamalo edipovsku tragičnost središnjega lika, a film vjerno slijedi i njegov arogantan životni put te završno obraćenje uslijed posvemašnje ispraznosti egzistencije. Dosljedan u odrazu tradicionalnih zasada razdoblja i etnografskih iskaza, taj film ipak nije uspio doseći ni značaj romana, kao ni kvalitetu prvijenca Branka Schmidta, pa ostaje više podložnim propitivanju kulturnih vrijednosti nego li kvalitativnoga statusa u hrvatskoj kinematografiji.

    Vukovar se vraća kući, red. Branko SchmidtVukovar se vraća kući (1994) se zasigurno našao u procjepu tzv. državotvornih zahtjeva za očitovanjem Domovinskoga rata i kvalitativnoga iskaza tegobne radnje i svrhovitih karaktera. Filmska je središnjica obitelj vukovarskih prognanika s egzistencijom u vagonu na sporednome kolosijeku pruge u Sokolovcima. Premisa i situacija ovoga filma sasvim su jasne. Izbjeglištvo je transparentnim odrazom društvene i kulturne iskorijenjenosti nastale kao posljedica velikosrpske agresije i osvajanja Vukovara, a smještaj je obitelji u vagon tek otponac metaforičkoga sagledavanja kao tranzicijskoga položaja i posvemašnje marginalizacije te nesklada s okolinom. U takvim postavkama, razvidna je i kulturna te podjednako i društvena otuđenost kao i preinake odnosa u obitelji te pokušaj uspostave temeljnih tradicijskih vrijednosti.
    Božić u Beču, red. Branko Scmidt
    I u sljedećem se filmu Branko Scmidt posvetio temi Domovinskoga rata, no Božić u Beču (1997) je sasvim razumljivo zauzeo drugačije stvaralačko stanovište od prethodnoga ostvarenja. Jasna opreka stvaralačkoga predočenoga kroz glazbu i destruktivnoga kao egzistencijalno pogibeljnoga ratnog razaranja prelama se kroz dva prostorna opozita, Istočnu Slavoniju zahvaćenu ratom i Beč u doba Adventa i Božića te dvojakost odnosa protagonista s mladom liječnicom i željom da se vrati na bojišnicu. Strukturalne su postavke filma razvidne, a jasni odrazi kulturnih raznolikosti dakle sežu i do samog središta društvenih i kulturnih vrednota ovoga dijela Europe, austrijske prijestolnice. No, u percepciji bečkoga Pratera uočavamo i nenametljivi filmski osvrt prema britanskom poratnom remek-djelu Treći čovjek (The Third Man, 1949) Carola Reeda, kao i svojevrsnu paralelu s hrvatskim remakeom toga glasovitog filma, Treća žena (1997) Zorana Tadića.
    Srce nije u modi, red. Branko SchmidtSrce nije u modi, red. Branko Schmidt
    Srce nije u modi (2000) je treći Schmidtov film o Domovinskom ratu. Komedija s vremenskom odrednicom jeseni 1991., i prostornom istočen Slavonije tematski prati britanskoga ekologa koji nastoji spasiti najstariji hrast što se nalazi u okupiranome području. Ekologovi su pomagači engleska novinarka hrvatskoga podrijetla, gardist te adolescent pa je uočljivo i razgranavanje kulturnih predznaka kao i suprotnost očuvanja prirodnih zasada pred ratnim žrvnjem uvjetovanim i bespoštednim primitivizmom. Ne treba pritom zanemariti ni simboliku hrasta kao odraza Božjih vrijednosti pa njegovo očuvanje preuzima čak i status mitskoga. No, takvi su segmenti zaodjenuti u komično ruho pa nisu prenaglašeno izraženi i ne mogu se u potpunosti ostvariti.
    Kraljica noći, red. Branko Schmidt
    U sljedećem filmu Kraljica noći (2001) Schmidt izmiče okrilju Domovinskoga rata i u žanru nostalgije osvrće se osječkoj 1968. godini. Središnji je lik mladi veslač čiji se emotivni život prelama u dvojnosti ženskih likova, prostitutke zlatnoga srca i vršnjakinje, a zdravstvene tegobe i politički upliv film skreću prema tamnijim tonovima. Pregršt adolescentskih motiva i kulturnih odraza razdoblja kao i društvenih stega socijalističke Jugoslavije složena su mreža iščitavanja u kojoj Kraljica noći korespondira s žanrovskim djelima nostalgije završnoga razdoblja druge Jugoslavije, odnosno osamdesetima te se u kontekstualnome smislu nadovezuje i sa američkim začetcima žanra, ranim sedamdesetima, ali sa drugačijim društvenim predznakom. To je ostvarenje naznačilo razmjerni kvalitativni uspon karijere Branka Schmidta, očito oslobođenoga državotvornoga naslijeđa ranijega desetljeća.
    Put lubenica, red. Branko Schmidt
    A uspon je definitivno potvrđen Putom lubenica (2006), ostvarenjem što postmodernistički propituje društvenu tranziciju svijeta s početka trećega tisućljeća ali i traume Domovinskoga rata. Na uskom području hrvatsko-bosanskohercegovačke granice s rijekom Savom na razmeđi percipiramo povelik raspon kulturnih i nacionalnih segmenata, a pogotovu rasnih razlika. Kineski izbjeglice, prostitutke iz bivših sovjetskih država pa čak i glazbenici američki Indijanci upotpunjuju turobnu sliku svijeta bezakonja i izmicanja zakonu u kojem protagonist bivši gardist razoren traumama nastoji očuvati egzistenciju te doživljava pročišćenje s Kineskinjom spašenom od utapljanja. U jasnome pak žanrovskome čitanju nije posrijedi tek drama s nagnućem trileru nego potpuno samosvjestan odraz revizionističkoga vesterna pa se filmske i kulturne vrijednosti Puta lubenica ne smiju propitivati jednoznačno.
    Metastaze, red. Branko Schmidt
    Od ruralnoga miljea toga filma, Schmidt se u Metatazama (2009) pomaknuo prema urbanome. Skupina središnjih likova je izrazito supkulturnoga predznaka, okrenuta navijačkoj strasti prema nogometu, nasilništvu i ovisnostima raznih vrsta, a ulični se život ponajviše odražava u golemoj količini psovki, slengu i neprestanoj kvartovskoj egzistenciji. Nastao prema romanu Alena Bovića (pseudonim liječnika Ive Balenovića), taj je film iscrpno predočio društveni presjek marginalaca, okružje u kojem opstoje i njihovo djelovanje, pa nije začudno da je ovjenčan nizom nagrada na Festivalu igranog filma u Puli i zadobio je kultni status u gledatelja nesklonih srednjoj filmskoj struji.
    Ljudožder vegetarijanac, red. Branko Schmidt
    Iako je kvalitativno stepenicu niže od Puta lubenica i Metastaza, Ljudožder vegetarijanac (2012) je nesmiljeno uronio u nepravilnosti medicinskoga sustava, percipirajući pritom i nesklad unutar zakonskih institucija. Liječnik ginekolog pripadnik je elitnoga društvenog sloja no njegova egzistencija i djelovanje suprotni su uvriježenim kulturnim i tradicionalnim vrijednostima. Kultura percipirana u ovome filmu nije stvaralačka, nego destruktivna i odnosi se na sunovrat civilizacijskih i društvenih vrijednosti te je kao takav Ljudožder vegetarijanac jasna kritika suvremenoga društva i pojedinaca što ga predstavljaju na institucionalnome nivou. Eksplicitnost je iskaza u ovome filmu potvrda naznačenih nepravilnosti, a postignuta izravnost je poput šokantnoga udarca gledatelju ipak sakrila i poneke filmske nedostatke.
    Imena višnje, red. Branko Schmidt
    Naposljetku, Imena višnje (2015) u središnjicu smješta ostarjeli bračni par koji se vraća u obnovljenu kuću razrušenu ratom. Osvrt prema patrijarhalnim tradicijskim vrijednostima, narušenost staričina zdravlja i egzistencijalne promjene percipirane su kroz izmjenu godišnjih doba. Kulturni predznak tzv. pasivnih krajeva neprestano se odražava u suprotnostima ljudskih artefakata i prirodnoga zaleđa a nema sumnje da će se njegove vrijednosti ponajviše osjetiti u široj distribuciji.

    Nije, dakle, dvojbena kvalitativna raznolikost filmova Branka Scmidta te je podjednako razvidna i raskoš raznovrsnih segmenata hrvatskoga društva, suvremenoga ili pak prošlih razdoblja. Upravo stoga opus toga filmskoga autora možemo smatrati društveno i kulturno relevantnim.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    29. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji