Klasici na ekranu

Feljton Film i društvo – Kako je hrvatska književnost zastupljena u suvremenom hrvatskom filmu? (1) – Luka, red. Tomislav Radić; Duga ponoć, red. Miljenko Brlečić; Karneval, anđeo i prah, Zagrljaj, red. Antun Vrdoljak; Đuka Begović, red. Branko Schmidt

  • Đuka Begović, red. Branko Schmidt

    Na prvi pogled, reklo bi se da je za razliku od ranijih vremena, kad je adaptiranje djela književnih klasika bilo (i) pitanje prestiža nacionalnih kinematografija u svim republikama nekadašnje federacije, a za manje ili više klasičnim proznim (u iznimnim slučajevima i pjesničkim) naslovima učestalo su posezali i autori tada intenzivno produciranih i nerijetko prilično ambicioznih televizijskih serija i TV-drama, tijekom posljednja četvrt stoljeća zanimanje za ekraniziranje domaće književne baštine u osjetnom padu, štoviše da su prilagodbe klasičnije proze za odrasle danas vrlo rijetke. Iako književnost za djecu u tom smislu osobito posljednjih godina stoji neusporedivo bolje, pa bi se moglo postaviti i pitanje zašto je tuzemnim filmašima trebalo čak toliko vremena da unatoč globalnim megahitovima poput Harryja Pottera shvate kako se u literarnim pustolovinama Koka Milića, šegrta Hlapića, ali i djelima Ivane Brlić-Mažuranić i suvremenih pisaca poput Sanje Pilić, Dubravka Jelačića Bužimskog, Darka Macana i Zvonka Todorovskog, kriju praktički gotovi predlošci za potencijalno vrlo atraktivne filmove za djecu, već na drugi pogled i u segmentu adaptacija književnih djela za odrasle ukazuje se ipak ponešto možda ne optimističnija ali ipak unekoliko vedrija slika. Duga ponoć, red. Miljenko Brlečić
    Svakako, danas su druga vremena, interesi i senzibilitet širih gledateljskih slojeva su se drastično promijenili, produkcije često kostimiranih i scenografski zahtjevnih projekata su skupe podjednako i na filmu i na televiziji, ulaganje se ne isplati i zbog toga što će gledatelji prednost u odnosu na adaptaciju Ivana Kozarca, Ranka Marinkovića ili Miroslava Krleže u pravilu dati kakvom reality-showu ili nekoj turskoj i latinoameričkoj sapunici, no to ne znači da se barem na nacionalnoj dalekovidnici ne bi trebalo intenzivnije ulagati u ekranizacije literarne baštine, kao i da recimo HAVC ne bi mogao pa i trebao poticati ambicioznije autorske pristupe u prilagodbama proznih djela, i starijeg i novijeg datuma.
    Zagrljaj, red. Antun Vrdoljak
    Unatoč u cjelini neveseloj sudbini klasika na ekranu, nekakva je živost ipak stalno prisutna, više u mediju televizije i u formi kratkog metra, pa su tako od 1992. godine do danas što filmski a što televizijski autori čak četiri puta posegnuli za prozom Antuna Šoljana, loše ne prolazi ni Krleža kojim se potpisani feljtonist bavi u zasebnom tekstu, a primjerice Marinković, Kozarac i Kušan (prozom za starije) bilježe tek po jednu prilagodbu. Za Šoljana ta razmjerna popularnost ne čudi, jer su njegove ironijom, socijalno-etičkim motivima i angažmanom obilježene duže i kraće prozne forme i tematski u suglasju s aktualnim kao i sa svakim drugim vremenom. Dakako, najpoznatija je adaptacija nekad provokativnog romana Luka u režiji Tomislava Radića, filmaša koji je u vrijeme Domovinskog rata i tada aktualnog ideološkog obračuna s nekadašnjim režimom piščevu prozu iskoristio za vlastiti obračun s prošlošću. No u valorizaciji filma valja računati i s činjenicom da je sam Šoljan vlastiti 1974. godine objavljen roman slobodno pretočio u scenarij, storiju o stanovnicima zabačenog primorskog mjesta Murvice u kojem pomalo rezignirani inženjer Slobodan Despot zbog otkrića nafte dobije zadatak projektiranja tankerske luke, da bi očekivano ubrzo došao u sukob s mještanima i dominantnim patrijarhalnim mentalitetom.
    Vrlo kratki izlet, red. Igor Bezinović
    Šoljan i Radić su u određenoj mjeri izmijenili potku romana, pa se u filmu središnja drama odvija u romantično-manipulativnom četverokutu koji čine protagonist, njegova ambiciozna supruga, njezin ljubavnik vođen vlastitim interesima te mlada i neiskvarena djevojka odnos s kojom će Despotu nakratko vratiti vjeru u ideale. No samo nakratko, jer u sredini u kojoj su odnosi definirani mreženošću interesa ambicioznih i licemjernih pojedinaca, lokalnih dužnosnika i visokih političkih krugova nikakvom idealizmu ne može biti mjesta. Priču romana autori koriste za obračun s tada već pokojnim socijalizmom, a u skladu s tim se očekivana provokativnost pokazuje krezubom i anakronom, opterećenom idejnom tezičnošću, simplificiranošću i naivnošću, i stoga što se u vrijeme nastanka filma već počelo pokazivati da će i u novom društvenom sustavu mnoge bitne stvari ostati iste, i stoga što se u Radićevoj izvedbi takve idejne tendencije doimaju anemičnima i arhaičnima.
    Duga ponoć, red. Miljenko Brlečić
    Dok je na Šoljanovoj drami temeljen TV-film Starci u režiji Eduarda Galića simpatična gorko-slatka humoreska koja ponajviše igra na karte naglašeno temperamentnih i stereotipno pomaknutih interpretacija Špire Guberine i Ivice Vidovića koji nerijetko otklizavaju u karikaturu, kao i erotike te frivolna ugođaja vrućeg ljetnog dana, također srednjemetražni TV-film Duga ponoć Miljenka Brlečića prema piščevoj noveli Dugo i besmisleno ponoćno ćaskanje iz zbirke Deset kratkih priča za moju generaciju, uspjelije je i ambicioznije ostvarenje. Uz suradnju scenarista Mate Matišića redatelj debitant (inače glumac) uspio je sačuvati duh proznog predloška, vrijeme zbivanja iz sredine šezdesetih razmjerno vješto prebacivši u godine nakon Domovinskog rata te dovoljno spretno psihološki profilirajući lik UDBA-ina ubojice kojeg progoni počinjeno ubojstvo njegova mentora i prijatelja. Za razliku od Radića u Luci, Brlečić i Matišić u fokusu nemaju primarno kritiku bivšeg sustava, nego nude donekle intrigantan prikaz psihičkih stanja ubojice. Napokon, zasad posljednji domaći filmaš koji se nadahnuće pronašao u Šoljanovoj prozi, točnije u kratkom romanu Kratki izlet, je suscenarist i redatelj Igor Bezinović koji je u petnaestominutnom Vrlo kratkom izletu uz scenarističku suradnju ujedno i glumca Ante Zlatka Stolice kreirao nadrealnim odmakom, metafizičnošću i (auto)ironijom označenu priču o izgubljenom mladiću koji unatoč drugačijem prividu ne zna kuda ide. Referiranje na Šoljanovo djelo ovdje je isključivo načelno, a valja pohvaliti nepretencioznost i jednostavnost Bezinovićeva pristupa.
    Karneval, anđeo i prah, red. Antun Vrdoljak
    Za razliku od ranijih desetljeća u kojima su ipak intenzivnije snimane TV-adaptacije proze Ranka Marinkovića (Oko božje Ante Viculina, Prah Vladimira Fulgosija), uz poneki igrani film poput Golog čovjeka Obrada Gluščevića i Vrdoljakova Kiklopa, viški Voltaire tijekom posljednja četvrt stoljeća nema sreće, jer je zadnja prilagodba nekog njegovog djela u seriju Zagrljaj 1990. proširen Vrdoljakov Karneval, anđeo i prah snimljen dvije godine ranije. Slično zaključku filmologa Nikice Gilića u tekstu o Gluščevićevu Golom čovjeku, zaključku koji u potpunosti vrijedi i za Vrdoljakov film i seriju, piščev spoj mediteranskog humora i mediteranske okrutnosti (među kojima je često nemoguće utvrditi granicu i koji se pretaču jedno u drugo) i ovdje se nadovezuje na ikonografski bogatu i karakterno te značenjski slojevitu fresku male dalmatinske sredine koju nastavaju osebujni likovi i oriđinali, često egzistencijalnim beznađem, neizrecivom sjetom i tragikom obilježeni pojedinci, dakle upravo onakvi kakvi su Vrdoljaka zanimali tijekom većeg dijela redateljske karijere. Vrdoljakov autorski interes i prosede skladno naliježu na Marinkovićevu prozu u kojoj teatralnost, groteska, burleska i humor tužnog klauna prirodno izviru iz stanja likova, njihova kolektivnog mentaliteta i odnosa u maloj sredini, pa su njegova serija i film istovremeno i posveta piscu i vjerodostojna prilagodba njegovih novela iz zbirke Ruke, makar Vrdoljaku uvezivanje pet zasebnih proznih cjelina u dramski kompaktno djelo uvijek i ne polazi za rukom.
    Đuka Begović, red. Branko Schmidt
    U pogledu zanimanja domaćih filmaša za njegovu prozu, Ivan Kozarac kotira podjednako slabo kao i Marinković, pa je jedini naslov koji se može pribilježiti Đuka Begović Branka Schmidta i suscenarista te tumača najvažnije sporedne uloge Fabijana Šovagovića iz davne 1991. godine. Premda se ni Schmidtu ambicioznost ne može poreći, u storiji o naslovnom protagonistu koji nakon povratka s dugogodišnje robije pokušava započeti novi život i tom životu dati smisao skrbeći o kćeri i boreći se protiv autodestruktivnih poriva, dok se u pozadini oslikava propast hrvatskog sela, autori su s jedne strane podlegli idejnoj tezičnosti i karakternoj formulaičnosti u kojoj ima mjesta za praktički sve stereotipe o teško ranjenoj širokoj slavonskoj duši koja očaj utapa u alkoholu i agresivnosti, kao i za izraženu kršćansku simboliku, dok s druge strane nisu uspjeli kreirati slojevitije likove i njihove međuodnose, uz prilagođavanje novom duhu vremena i društveno-političkim okolnostima.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    28. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji