Naši i njihovi

Feljton Film i društvo – Kako se s vremenom promijenio odnos prema hrvatskim braniteljima i agresoru u filmovima o Domovinskom ratu – Vrijeme za..., red. Oja Kodar; Cijena života, red. Bogdan Žižić; Božić u Beču, red. Branko Schmidt; Bogorodica, red. Neven Hitrec; Nebo, sateliti, red. Lukas Nola; Crvena prašina, red. Zrinko Ogresta; Zapamtite Vukovar, red. Fadil Hadžić

  • Cijena života, red. Bogdan Žižić

    Slično povijesno vjerodostojnom prikazivanju Domovinskog rata na filmu, i odnos domaćih filmaša prema hrvatskim braniteljima i agresoru u filmovima koji se izravnije ili manje izravno bave, ili pak samo kroz neke motive dotiču Domovinskog rata, ovisi ponajprije o samim autorima, njihovim svjetonazorima, senzibilitetima, ambicijama, autorskim prosedeima, hrabrostima da beskompromisno i bez kalkuliranja promišljeno, slojevito i zaokruženo obrade izabrane teme, te ideološkim opredjeljenjima i s njima povezanim političkim preferencijama. Također, ovisi i o izborima scenarističkih predložaka, žanrovskim predznacima konkretnih naslova, vremenima nastanaka određenih filmova te od toga neodvojivim u tim vremenima aktualnim društveno-političkim situacijama, kao i na to navezanom protoku vremena odnosno vremenskim odmacima realizacija određenih filmova u odnosu na kraj rata. Na temelju svega navedenog gdjekad se oblikuju svojevrsni trendovi (makar je to realno prejaka riječ za većinu konkretnih stanja), pa je tako u određenom razdoblju, primjerice tijekom Domovinskog rata i u godinama neposredno nakon njega, prevladavao model kojeg Jurica Pavičić u knjizi Postjugoslavenski film. Stil i ideologija naziva „samoviktimizacijskim“, da bi prema istom autoru s protokom vremena uslijedili modeli „normalizacije“ i „konsolidacije“ te „deviktimizacije“, uz što je logično išlo manje ideologizirano i ostrašćeno, kao i samokritičnije i autorefleksivnije te u tom smislu i objektivnije pristupanje odabranim temama i motivima, odnosno tretiranje Domovinskog rata u cjelini.
    Vukovar se vraća kući, red. Branko Schmidt
    Uistinu, naslovi Vrijeme za... Oje Kodar, Cijena života Bogdana Žižića, Vukovar se vraća kući Branka Schmidta, Anđele moj dragi Tomislava Radića i Bogorodica Nevena Hitreca (posljednji u za nijansu manjoj mjeri) praktički se savršeno uklapaju u model samoviktimizacijskog filma, onog koji podrazumijeva isticanje vlastite žrtve, stradanja i patnje s prispodobivim religijskim konotacijama i ponekad s elementima kolektivnog mazohizma, uz očekivanu i u tom kontekstu sasvim razumljivu demonizaciju neprijatelja, odnosno šovinistički diskurs koji dovodi do javljanja izraženijih a gdjekad i ekstremno izraženih nacionalističkih sentimenata. U spomenutim filmovima pripadnici neprijateljske strane mogu biti prisutni, i tada su većinom svedeni na stereotipe o bradatim, neurednim i pijanim spodobama gotovo zakrvavljenih očiju i iskeženih očnjaka (Vrijeme za... kao najplastičniji primjer), ili su pak prijetvorni pojedinci koji se isprva izdaju za simpatične ljude i prijatelje spremne pomoći u nevolji, da bi u kritičnim trenucima pokazali svoja prava lica i prometnuli se u zvijeri još podlije i dijaboličnije od onih predočenih standardnim repertoarom stereotipa (Bogorodica kao savršeni egzemplar). Ako neprijatelji likom i nisu prisutni, nazočni su u obliku odsutnih drugih, onih koji su krivi za naš status žrtve, stradalnika i patnika (Božić u Beču i Anđele moj dragi), pa je na idejnom i ideološkom planu promidžbena funkcija tih filmova itekako razvidna i tek za nijansu slabija, točnije manje eksplicitna od onih u kojima neprijatelje vidimo.
    Bogorodica, red. Neven Hitrec
    Ako se u samoviktimizacijskim filmovima na temu Domovinskog rata i pojavi neki predstavnik neprijateljske strane koji je ipak pozitivan, koji funkcionira kao bijela vrana ili crna ovca, tj. kao iznimka koja potvrđuje pravilo, onda je u pravilu riječ o nekom senzibilnom intelektualcu, u filmu Vrijeme za... pjesniku, lutalici i boemu četnikolikog izgleda, a u Korak po korak Biljane Čakić Veselič tjelesnim stasom gorostasu (prijetnja!), no duhom također pjesniku k tome i zaljubljenom u protagonisticu, koji u apsurdnim trenucima iznimne opasnosti ustaje i pjeva operne arije. Također, priče samoviktimizacijskih filmova najčešće se odigravaju u ruralnim ambijentima, u pravilu u slavonsko-baranjskim selima (Vrijeme za..., Anđele moj dragi, Cijena života, Bogorodica, Korak po korak), s iznimkom sugerirane otočne sredine u komediji Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana, koja s jedne strane dobro funkcioniraju kao pozornice za isticanje i afirmaciju tradicionalnih, domoljubnih i obiteljskih vrijednosti koje su najčešće i patrijarhalne, a s druge za njihovo sukobljavanje s bezdušnim neprijateljem koji želi zatrti sve te vrijednosti kao ključne sastavnice i, što je u kontekstu ratnog filma možda i važnije, simbole naše egzistencije, opstanka i u određenom smislu kulture.
    Prezimiti u Riu, red. Davor Žmegač
    U samoviktimizacijskom diskursu neprijatelj je očekivano uvijek prijetvoran i krvoločan, odnosno predimenzioniran u negativnim osobinama, kakav je primjerice slučaj u dramaturški nefokusiranoj i odveć propagandno usmjerenoj Žižićevoj Cijeni života, u kojoj su Hrvati s jedne strane oni slabiji, nezaštićeni i ugroženi (žrtve), opredmećeni u liku dobrodušne Anice (Barbara Vicković) koja je nesretno udana za Dušana (Goran Grgić), i doslovno poremećenog Srbina iz iste takve obitelji, a s druge spasioci utjelovljeni u liku protagonista, vukovarskog zatočenika Ivana (Slavko Juraga) u kojem će Anica pronaći ne samo saveznika nego i ljubavnika. Napokon, odjeci samoviktimizirajućeg diskursa prisutni su i u Schmidtovu Putu lubenica te u Ničijem sinu Arsena Antona Ostojića, filmovima čiji su protagonisti duševno oštećeni i tjelesno hendikepirani nekadašnji branitelji koji su što vlastitim izborom a što silom prilika smješteni na i doslovnu i metaforičku marginu društva na kojoj se odvijaju njihove drame.
    Božića u Beču, red. Branko Schmidt
    Ako se samoviktimizacijski filmovi dijelom i zbivaju u urbani(ji)m sredinama, kakva je primjerice ona naslovna iz naglašeno ideologiziranog Schmidtova Božića u Beču, te sredine su poligoni za u konkretnom slučaju sasvim doslovno elaboriranje traumatične ratne udaljenosti od doma, iščupanosti iz korijenja, otuđenosti, nesigurnosti i izgubljenosti, uz moguće oslikavanje dekadencije tih sredina, a u borbi s tim u konkretnom slučaju protagonistu ne pomaže ni ljubav s privlačnom mladom Hrvaticom, koja je klasična glazbenica kao i on, čime je podcrtana obrazovanost, produhovljenost i kultiviranost nas naspram njih, Hrvata naspram neprijatelja, jer mi kao senzibilni violinisti prirodno pripadamo Mitteleuropi i europskom kulturnom krugu. A ako se priče postratnih filmova – dakle onih o posljedicama rata – zbivaju u hrvatskim gradovima, recimo u Zagrebu na ulicama kojeg se odigravaju Prezimiti u Riu Davora Žmegača i Crvena prašina Zrinka Ogreste, nekadašnji branitelji su ili klošari te suicidalni narkomani koji životare u napuštenim vagonima, da bi ih tek susret s kćerkom trgnuo iz letargije, ili razvojačeni branitelji koji se suočavaju s posljedicama predatorske privatizacije i tajkunizacije, da bi njihova pobuna protiv takvog stanja stvari, dakako unaprijed osuđena na neuspjeh, dovela ne samo do gubitka posla nego i do potpune socijalne propasti, siromaštva i gubitka posljednjih ostataka dostojanstva i samopoštovanja, napokon do tragične završnice.
    Nebo sateliti, red. Lukas Nola
    U izvedbi Lukasa Nole tema Domovinskog rata je u antiratnoj drami s elementima fantastike Nebo, sateliti dobila osebujnu obradu s naglaskom na metafizičnost i poetizaciju traumatične stvarnosti. Biblijskim konotacijama snažno prožeta storija o ratnom zarobljeniku bez imena i sjećanja zvanom Jakov Ribar, koji se pri razmjeni zarobljenika otputi u minsko polje i krene na lutanje predjelima ratnih užasa, autoru je poslužila za kreiranje metaforikom i asocijacijama na Andreja Tarkovskog nabijenog djela koje osvaja impresivnom vizualnošću, iznimno sugestivnom atmosferičnošću i sjajnim korištenjem prirodnih lokaliteta doline Neretve, što je u cjelini rezultiralo najuspjelijim ratnim filmom sve do pojave Crnaca Gorana Devića i Zvonimira Jurića. Dakako, Jakov Ribar može biti hrvatski vojnik, ali i ne mora, a mogućnost upisivanja njegova identiteta samo je kvalitativni plus filma. Spomenuti Crnci pak figuriraju kao nakon Brešanovih Svjedoka drugi i kvalitativno izrazito superiorniji film o Domovinskom ratu čiji su se autori pozabavili njegovim mračnim naličjem, ratnim zločinom koje su počinili naši dečki.
    Zapamtite Vukovar, red. Fadil HAdžić
    Ranije opisan samoviktimizacijski diskurs zamjetan je i u filmu Zapamtite Vukovar, posljednjem ostvarenju Fadila Hadžića temeljenom na knjizi Glasom protiv topova Alemke Mirković, storiji o tragičnim zbivanjima u Vukovaru u vrijeme oko 18. studenog 1991. godine, dana pada grada u ruke jedinica JNA i četničke paravojske. Iako ratna sudbina grada heroja nudi bogomdanu epsku priču o herojstvu i žrtvovanju, storiju veću od života u kojoj su se na tragičan način prelomile bezbrojne ljudske sudbine i koja je odredila budućnost Hrvatske, Hadžićev film je diletantski uradak opterećen patetikom i trivijalnom ideologiziranošću. Žele li se potražiti rijetke vrline djela, one se kriju u trima autorovim scenarističko-dramaturškim odlukama i jednoj redateljski korektno izvedenoj sekvenci. Želeći izbjeći stereotipe iz filmova o Domovinskom ratu iz devedesetih, Hadžić politički korektno i u skladu s aktualnim trenutkom među srpskim vojnicima i stanovništvom netom okupiranog grada pronalazi pozitivne likove, uvjetno rečeno dobre Srbe.
    Crvena prašina, red. Zrinko Ogresta
    Među zarobljenim građanima koji će skončati na Ovčari tako su i dvojica koje više rangirani oficiri JNA nazivaju „srpskim ustašama“, a pod šljemom sa zvijezdom petokrakom protiv svoje volje služi unovačeni student psihologije iz Požarevca, senzibilan mladić koji će u ključnom trenutku pomoći protagonistu. Također, Hadžić od samog početka i radijskih izvještaja Siniše Glavaševića sve do završnice i svojevrsnog epiloga u kojem se spašeni junak suočava sa sviješću o izdaji i žrtvovanju Vukovara, učestalo upozorava da grad možda i nije morao biti okupiran. Ispravna je i autorova odluka da kao središnjeg protagonista ne postavi Sinišu Glavaševića, nego izmišljenog radijskog novinara Janka Krašića, te da se tako Glavaševićev lik i tragična sudbina oslikaju kroz vizure drugih ljudi, podjednako kroz Jankove riječi i dojmove kao i kroz psovke i uvredljive pridjeve majora Đokovića kojeg dosta uvjerljivo utjelovljuje Izudin Bajrović. Korektno je, pak, režirana sekvenca junakova susreta s nekadašnjim serviserom tenkova pri JNA, odnosno njihova zajedničkog bijega tijekom kojeg će od silovanja spasiti jednu djevojku.

    Napokon, tu su i filmovi Živi i mrtvi te Broj 55 Kristijana Milića, kojima se potpisani autor bavi u drugom tekstu, a u kojima se realizam prikaza rata ostvaruje uz naglasak na žanr, dok se upravo zbog jasne žanrovske profiliranosti i slijeđenja konkretnih filmova i redateljskih prosedea (Carpenterova Napad na policijsku postaju br. 13, Hillova Južnjačka utjeha) osobito u Broju 55 pribjegava pojednostavljivanjima i stereotipizaciji u prikazu neprijateljske strane. U rukama dobrog poznavatelja žanrovskog filma Milića ti stereotipi i pojednostavljivanja nisu problematični i u funkciji su kompaktne autorske vizije djela, makar jesu simboli ideologiziranosti.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    28. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji