Queer momenti

Feljton Film i društvo – Kako su osobe istospolne orijentacije predstavljene na hrvatskom filmu: Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić; Sjećanje na Georgiju, red. Jakov Sedlar; Harakiri djeca, red. Ivan Livaković; Strejt pul, red. Filip Šovagović, Tetrapak, red. Filip Peruzović; Na kvadrat, red. Radislav Jovanov Gonzo

  • Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić

    Kao i u slučajevima tematiziranja položaja žene, nacionalnih manjina i domaće kulturne raznolikosti u suvremenom hrvatskom filmu, i tretman osoba istospolne seksualne orijentacije, njihovih intimnih, obiteljskih i šire društvenih drama i sudbina, ovisi o senzibiliziranosti pojedinih autora, ambicioznosti, zrelosti i promišljenosti njihovih autorskih pristupa, njihovoj upućenosti, educiranosti, spremnosti i odvažnosti da se pozabave tom temom, osobnim ideološkim, socijalnim, kulturnim pa u skladu s tim i političkim stavovima, kao i u određenom vremenu aktualnom širem društveno-političkom stanju. Unatoč neospornoj generalnoj liberalizaciji društva i razvijanju svijesti o potrebi i nužnosti tolerancije drugog i drukčijeg, čemu pridonose i filmovi s osobama istospolne seksualne orijentacije kao protagonistima, takvi se naslovi i danas apriori kolokvijalno opisuju pridjevima intrigantan, provokativan pa čak i subverzivan, bez obzira na stvarne stupnjeve njihove intrigantnosti, provokativnosti i moguće subverzivnosti, iz jednostavnog razloga što je tema kao takva već u startu provokativna i subverzivna, što izaziva nerijetko i vrlo žestoke i posve neprimjerene reakcije pojedinih društvenih skupina i(li) pripadnika šire zajednice, te što se zahvaljujući njoj o filmu i bez gledanja stvaraju određene predodžbe i predrasude, koje pak i u medijima i na društvenim mrežama iniciraju valove napada i osuda, ali i obrana i afirmacija. Uzmemo li za primjer recentni dramski triptih Zvizdan Dalibora Matanića, koji problematizira sličnu osjetljivu, škakljivu ili kakvu već ne temu – (ne)realiziranu ljubav Srpkinje i Hrvata u trima različitim vremenima i društvenim okolnostima – uspjeh filma u Cannesu ovjenčanog Nagradom žirija u sekciji Izvjestan pogled već je tada, znatno prije bilo festivalske ili redovite domaće kino-distribucije, dakle isključivo a priori i bez uvida u njegovu kakvoću i stvarno stanje stvari, u medijima i na društvenim mrežama isprovocirao pravu lavinu ogorčenih i napadačkih reakcija garniranima najvulgarnijim kvalifikacijama i najprizemnijim uvredama.
    Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić
    Nije stoga čudno što se u deklarativno izrazito katoličkom, bogobojaznom, konzervativnom i tradicionalnim vrijednostima okrenutom, k tome i patrijarhalnom i manje ili više prikriveno mizoginom društvu kakvo je naše, svaki naslov koji se bavi osobama istospolne seksualne orijentacije, filmski podjednako kao i kazališni i prozni, tretira gotovo kao čin a priorne provokacije i umjetničke agresije na inače zdravu i savršenu sredinu u kojoj se bilo kakav oblik kulturnog ili društvenog provociranja, od kazališne predstave Fine mrtve djevojke do ravnanja Olivera Frljića riječkim HNK-om i od Ilinčićeva romana Berlinski ručnik do proze Posudi mi smajli Nore Verde, dočekuje s negodovanjem i prosvjedima kao atak pogubnog virusa na zdravu nacionalnu kulturu. U tom su kontekstu dakako problematični i provokativni i filmovi srodne tematike, bez obzira na njihovu kakvoću i bez obzira što ih je tijekom proteklih 25 godina snimljeno točno pet, dva dugometražna i četiri filma kratkog metra, uz dodatak dvaju segmenata lezbijske i gej-tematike iz erotskog omnibusa 7 seX 7 Irene Škorić, lezbijskog podzapleta u Sedlarovoj Agoniji, gej-motiva u Šovagovićevoj Visokoj modnoj napetosti, a hrvatska manjinska produkcija je i licemjerna komedija Parada Srđana Dragojevića.
    Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić
    Oba dugometražna filma, Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića i Sjećanje na Georgiju Jakova Sedlara, realizirani su iste 2002. godine, no to je uz u potonjem slučaju samo formalno bavljenje temom istospolnih veza, ujedno i jedino što ih povezuje, jer i u idejnom, i u izvedbenom, i kvalitativnom i u svakom drugom pogledu, od senzibiliteta preko socijalnog konteksta do angažmana, predstavljaju potpune antipode. Uz neprijepornu redateljsku vještinu i talent za učinkovito kreiranje intrigantnih storija, Dalibor Matanić posjeduje istančan njuh za odabir provokativnih sižeja u pravo vrijeme, za biranje u određenom vremenu aktualnih tema i priča, za samoreklamu potpomognutu autoironijskim odmakom, kao i za provociranje i antagoniziranje publike odnosno društvene zajednice, koju u svojim reprezentativnim ostvarenjima prisiljava na suočavanje s vlastitim tamnim i nelagodnim naličjem. U Finim mrtvim djevojkama to je ne samo nedostatak senzibiliteta prema osobama iste seksualne orijentacije te sposobnosti i pojedinačnog i društvenog toleriranja istih, nego i sasvim otvoren animozitet prema takvim osobama, netrpeljivost koja postupno iz različitih razloga prerasta u mržnju. Ta mržnja u konkretnom slučaju izvire iz mikrosredine u koju se dvije naslovne protagonistice – tekvandoistica Marija i studentica Iva koje izvrsno interpretiraju Nina Violić i Olga Pakalović – doseljavaju stan u nevelikoj kući na sugeriranoj periferiji Zagreba (iako je film sniman na Zapadnom kolodvoru).
    Fine mrtve djevojke, red. Dalibor Matanić
    Ta kuća dakako funkcionira kao društvo u malom, a njegovu jezgru čine arogantna i agresivna gazdarica Olga (Inge Appelt), iza čije se dijaboličnosti kriju nesigurnost i zdvojnost, njen plahi i submisivni suprug Blaž (Ivica Vidović) i njihov primitivni i grubi sin Daniel (Krešimir Mikić), koji grubo i također agresivno reagira zbog nedostatne socijaliziranosti i nemogućnosti drugačijeg nošenja sa životom. U širem okviru tu su veteran Domovinskog rata koji uslijed posttraumatskog stresnog poremećaja zlostavlja svoju suprugu i terorizira susjeda, ginekolog Perić (Boris Miholjević) koji u ilegalnoj ordinaciji obavlja pobačaje, među ostalima i časnim sestrama, prostitutka Lidija (Jadranka Đokić) te udovac koji zbog primanja suprugine devizne mirovine skriva istinu o njezinoj smrti i u stanu čuva njezin leš. Nevolje će za djevojke početi kad patološki znatiželjna gazdarica otkrije da su one lezbijke, kad kao posljedica toga i narastajućeg animoziteta prema curama Daniel siluje Ivu, te kad se Marija naposljetku sukobi s Danielom te ga spletom okolnosti ubije. To će pak dovesti do linča čitave mikrozajednice prema curama, a jedan će se tragičan događaj nadovezati na drugi. Premda glavni ženski likovi nisu dovoljno razrađeni, Nina Violić kao muškarački čvrsta i odlučna Marija te Olga Pakalović u ulozi fragilne i naglašeno ženstvene Ive dobrano nadoknađuju taj nedostatak, a u spoju s vrlo sigurnom režijom, izvrsnim ambijentiranjem zbivanja, galerijom slikovitih sporednih likova, osobito sjajno profiliranom trojkom u obitelji stanodavaca, rezultat je izuzetno uspjelo ostvarenje kojem pretjerano ne smeta što u nekim segmentima, konkretno u metaforičkoj nadgradnji realističnih zbivanja, ne dosiže razine koje je mogao.
    Sjećanje na Georgiju, red. Jakov Sedlar
    U odnosu na Fine mrtve djevojke, vrlo skromno producirano Sedlarovo Sjećanje na Georgiju je komad čistog trasha, dijelom nastao i zbog naslućivanog redateljeva nesnalaženja, nekompetentnosti i neznanja, a ne samo iz namjere, ako je nje uopće bilo. U priči o psihički ozbiljno uzdrmanom sredovječnom dramskom prvaku Kazališta Tragedija Davoru Dadi Telebuhu (preglumljivanju i teatralnosti uobičajeno odveć sklon Boris Miholjević), koji tijekom Silvestarske noći nakon što ga je iznevjerio i napustio mladi ljubavnik preko telefonu za samopomoć upozna navodnu časnu sestru Sanju Šeparović (uvjerljiva koliko u zadanim okolnostima to može biti Almira Osmanović), da bi mu ona ubrzo došla u posjet prilikom kojeg se ispostavi da je riječ o u privatnom i profesionalnom životu nesretnoj i neispunjenoj glumici koja je k tome i Telebuhova kći iz braka s jedinom pravom ljubavi njegova života, scenarist Nino Škrabe i redatelj Sedlar gej tematiku koriste praktički isključivo u cilju redateljeva obračuna s određenim ljudima. Riječ je o filmskim (Nenad Polimac i Jurica Pavičić) i televizijskim kritičarima (Ivan Starčević) te o piscu Miljenku Jergoviću, koji su mu se zamjerili pretpostavljivo negativnim kritikama njegovih redom trash, ideologiziranih, u ideološkom smislu napadno tendencioznih i u pravilu namjenskih diletantski uobličenih filmova, a čija imena je nadjenuo filmskim likovima. Diletantizam je osnovno obilježje i ovog djela, isključivo dijaloškog filma snimljenog dominantno u jednom a u dvije kratke scene u još dva skromna interijera, u kojemu su dijalozi ponajviše režirani izmjenama planova i kontraplanova, s mnogo više tragičnih a manje komičnih grimasa dvoje glumaca, pri čemu se statičnost nevješto pokušava razbiti i privid dinamičnosti stvoriti umetanjem arhivskih snimaka iz njihovih starih predstava. Budući se protagonist naposljetku pokazuje kao ne-stvarni, odnosno kao trendovski ili možda gej – točnije travestit – iz očaja, o ovom je filmu teško i govoriti iz perspektive tematike istospolne seksualne orijentacije.
    Na kvadrat, red. Radoslav Jovanov Gonzo
    Među četirima kratkim filmovima srodne tematike, a riječ je o naslovima Harakiri djeca (2010) Ivana Livakovića, Strejt pul (2010) Filipa Šovagovića, Tetrapak (2010) Filipa Peruzovića i Na kvadrat (2012) Radislava Jovanova Gonza, segmentu drugog omnibusa iz serijala Zagrebačke priče, kvalitativni primat pripada Tetrapaku, ugođajem tjeskobnoj, fotografijom prigušenog osvjetljenja obilježenoj i zgodnim detaljima obogaćenoj petnaestominutnoj psihološkoj romantičnoj drami o dvjema djevojkama (Marija Tadić i Lana Barić) koje dijele stan i krevet, no među kojima su neprekidno razvidne manje ili veće trzavice. Njihov odnos autor prikazuje dosta suptilno, s osjećajem za nijanse i mjeru, a uz vrlo dobar ritam to su i najveće vrline djela. Odlike filma Na kvadrat su prilična autentičnost ostvarena i raspoloženim nastupima Judite Franković i Ivane Roščić, također efektna atmosferičnost, uvjerljiva emotivnost, odlična režija i dojam neposrednosti. Vrlo dobra Harakiri djeca svojevrsnog enfant terriblea domaćeg filma Ivana Livakovića značajna su i po tome što je u njima prvi put u hrvatskom filmu prikazan gej-odnos (Goran Bogdan i Filip Križan). A Šovagovićev Strejt pul, snimljen prema scenariju Filipa Peruzovića, dvanaestominutna je minijatura o dvojici studenata koji svoju ljubav kriju strogo unutar četiri zida, da bi se odnos počeo mijenjati kad jedan od njih odluči izići iz ormara. Sugestivni nastupi glumaca Silvija Vovka i Jure Radnića, redateljska usredotočenost na dvojicu protagonista i predočavanje njihova odnosa te nenametljiva edukativnost u bavljenju problemima osoba istospolne seksualne orijentacije u hrvatskom društvu, pohvalne su osobine ovog filma.
    Harakiri djeca, red. Ivan Livaković
    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    22. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji