Realizam i žanr

Feljton Film i društvo – Kako je hrvatski film pridonio povijesno vjerodostojnom prikazivanju Domovinskoga rata (2): Živi i mrtvi i Broj 55, red. Kristijan Milić

  • Živi i mrtvi, red. Kristijan Milić

    U tretmanu Domovinskog rata u hrvatskom filmu izraziti(ji) je realizam najprisutniji u dvama ostvarenjima redatelja Kristijana Milića, (akcijskim) ratnim dramama Živi i mrtvi (2007) i Broj 55 (2014) u kojima se Domovinski rat tematizira bez patetike i tezičnosti, u prvom slučaju uz jak simbolički i metaforički naboj, a u drugom s naglašenim osloncem na holivudske žanrovske obrasce koji se vješto implementiraju u priču temeljenu na istinitim događajima. Svakako, i u na angažiranom istoimenom (anti)ratnom romanu Josipa Mlakića temeljenima Živima i mrtvima realizam je izuzetno bitan sastojak, a za uspjeh oba filma zaslužan je i scenarist Ivan Pavličić, čovjek koji se u Milićevim kratkim filmovima okušao i kao glumac a na sapunicama Ne daj se, Nina! (2007) i Kud puklo da puklo (2015) i u ulozi redatelja, no koji je dosadašnje kreativne vrhunce ostvario upravo u pisanju predložaka za dva ratna filma, pri čemu valja napomenuti da je na Živima i mrtvima kao suscenarist nepotpisan surađivao i Miro Barnjak.
    Broj 55, red. Kristijan Milić
    U kontekstu realizma u tretmanu Domovinskog rata u domaćem filmu, svakako valja spomenuti i izvrsnu psihološku ratnu dramu Crnci (2009) Gorana Devića i Zvonimira Jurića, film koji se prilikom prikazivanja na festivalu u Puli 2009. godine častilo epitetima „najboljeg hrvatskog ratnog filma“ i „prvog domaćeg ratnog filma oslobođenog ideologije“, no čija je redovita kino-distribucija bila praćena gotovo posvemašnjim ignoriranjem, marginaliziranjem i prešućivanjem. S iznimkom nekoliko manje posjećenih internetskih portala i pokojeg niskotiražnog manjinskog glasila, kino-prikazivanje ostvarenja nagrađenog trima pulskim Zlatnim Arenama prošlo je uz upadljiv muk medija, o izostanku svečanih premijera s crvenim tepisima i mnoštvom celebrityja da se i ne govori. Dakako da navedeno nije slučajno, i da je prešućivanje Crnaca tek najvidljiviji simptom društvene pojave koja se u psihologiji naziva poricanjem odnosno odbijanjem suočavanja s činjenicama. Napokon, dok požeški amater Stjepan Sabljak u naglašeno žanrovskoj i eksploatacijskoj duologiji U okruženju (1998, 1999) mahom nemušto poseže za elementima realizma, realističan prosede važan je sastojak Brešanovih Svjedoka (2003), adaptacije romana Jurice Pavičića koja unatoč ublažavanju stvarnih događaja na kojima je temeljena, što je obilježje i proze, odnosno nedostatku hrabrosti da se u prikazu nekih stvari ide do kraja, ipak predstavlja važan iskorak u razbijanju dotad isključive ideološke i idealizirajuće monolitnosti u tretiranju Domovinskog rata na filmu.
    Živi i mrtvi, red. Kristijan Milić
    Budući o filmovima U okruženju i Crnci u kontekstu filmskog odnosa prema Domovinskom ratu piše kolega Čegir, u ovom ćemo se tekstu detaljnije posvetiti spomenutim filmovima Kristijana Milića, koji s lakoćom ulaze i u kvalitativni gornji dom, pače i na sam vrh tog gornjeg doma hrvatske kinematografije tijekom posljednja četvrt stoljeća, a dotaknut ćemo se i autorova kratkiša Šampion (2010). U smislu slijeđenja žanrovskih obrazaca i uglavnom vještog, promišljenog i (auto)ironičnog baratanja istima, bez obzira o kojem se žanru radilo, Kristijan Milić se još od svog prvog filma, trilera kratkog metra Sigurna kuća (2002) iz dvodijelnog omnibusa 24 sata (2002), profilirao kao najosvješteniji, najpismeniji i najsustavniji domaći žanrovac. Nakon što se u kratkišu Zamka (2007) okušao u žanru horora, kojem će se vratiti i u Zamci (za) snimatelja (2010) tri godine kasnije, a prije no što će se pozabaviti trilerom (kratkiš Soba 3, 2013), Milić je realizirao vrlo solidan kratkometražni naslov Šampion, prilagodbu priče Miljenka Jergovića kojom je dao naslutiti da mu leži intrigantna ratna proza. Storija o mentalno hendikepiranom dobrodušnom mladiću Andriji koji negdje u bosanskohercegovačkoj provinciji tijekom rata devedesetih preživljava zahvaljujući pomoći vojnika, značenjski je možda odveć doslovna varijacija uvodnog segmenta Ogrestine egzistencijalne mozaik-drame Tu (2003), ali i vrlo dobro režirana i realističkim pristupom obilježena minijatura o tragičnosti rata u kojem nepotrebno stradavaju i oni najnedužniji.

    Još od spomenute Sigurne kuće, storiji o trojici očekivano grubih i žestokih policajaca koji tijekom jedne noći u napuštenom skladištu čuvaju svjedoka-pokajnika, te se u komunikaciji sa štićenikom postupno suočavaju s mogućnošću da su izdani i da ih u zoru čeka smrt, bilo je jasno da Miliću leži poigravanje žanrovskim konvencijama koje izuzetno dobro poznaje, da je sklon tvrdim muškim pričama nerijetko naglašenog mačizma te da je riječ o filmašu hawksovskog a možda i milijusovskog profila, kod kojeg se protagonisti profiliraju dominantno kroz djelovanje odnosno kroz akciju.
    Živi i mrtvi, red. Kristijan Milić
    To je osobito došlo do izražaja u elementima fantastike prožetima Živima i mrtvima, angažiranoj (anti)ratnoj drami u kojoj Milić sugestivno i vrlo pedantno dočarava tjeskoban i pesimističan ugođaj Mlakićeva djela, kao i njegovo oslikavanje metafizičkih konotacija ili metafizičke nadgradnje ratne stvarnosti. Storiju o postrojbi vojnika HVO-a koji 1993. u području Grobnog polja i Crnih voda, lokaliteta koji već svojim nazivima sugeriraju izrazitu i krajnju tragiku, doživljavaju istu sudbinu kao i pripadnici domobranske postrojbe predvođene dvojicom ustaša čiji se ratni put tu okončao pedeset godina ranije, Milić režijski oblikuje izuzetno sigurno i kompetentno, promišljeno i nerijetko nadahnuto, stilski i vizualno impresivno te s osloncem na odlične glumačke interpretacije. Spretno izmjenjujući dvije fabularne linije u dvije vremenske razine, autor učinkovito i ekonomično predstavlja sve protagoniste, a ima ih priličan broj, među njima i onih povezanih rodbinskim vezama koje utjelovljuju isti glumci, pritom apostrofirajući Mlakićeve stavove o povijesti koja se ponavlja ne kao groteska nego opet kao tragedija, shodno tome o tragičnim kobima svih sudionika obaju ratova, te sasvim logično o besmislenosti svakog rata koji prema piscu ništa konačno ne rješava, nego stvara plodno tlo za odgodu i perpetuiranje manje-više identičnog sukoba u nekom drugom budućem vremenu. Milić u stopu slijedi Mlakićev pesimizam i nepostojanje vjere u bolju budućnost, pa tako staloženi domobran Martin kojeg interpretira Filip Šovagović uspije živ dočekati kraj Drugoga svjetskog rata, što je moguće interpretirati kao ulazak BiH u miran i prosperitetan međuratni period, da bi njegov unuk Tomo kao pripadnik HVO-a pola stoljeća kasnije poginuo u sukobu s unucima svojih suboraca iz prethodnog rata, što je pak lako protumačiti kao slutnju tužne pa i tragične perspektive za multietničku Bosnu i Hercegovinu.
    Broj 55, red. Kristijan Milić
    Priča Broja 55 temelji se na istinitim zbivanjima iz kasnog ljeta 1991. godine, a djelo je najjednostavnije opisati kao transponiranje glasovita trilera Napad na policijsku postaju br. 13 (Assault on Precinct 13, 1976) Johna Carpentera u ruho ratnog filma te s asocijacijama na Južnjačku utjehu (Southern Comfort, 1981) Waltera Hilla, kao djelo koje je u tehničkom pa u najvećoj mjeri i redateljskom smislu impresivno, ali koje je značenjski inferiorno Živima i mrtvima. Ravnopravni protagonisti su pripadnici A satnije 155. brigade Hrvatske vojske koji predvođeni zapovjednicima Mirom i Božom (Dražen Mikulić koji tjelesnom staturom i ekspresivnošću nalikuje na ustašu Vialija iz Živih i mrtvih) dobiju zadatak provjere stanja u selu Kusonjama koje je možda pod kontrolom četnika. Nakon što u nevješto dorađenom oklopnom transporteru priđu nadomak selu gdje ugledaju stariju seljanku, oružjem slabo opremljeni i ratovanju nevični momci zaključit će da je selo slobodno i da se u njega može ući. To će se, međutim, pokazati kao vrlo pogrešan zaključak jer dečki ne znaju da im je u selu pripremljena zamka i da će se, kad ubrzo zađu među kuće naći u bezizalznoj i smrtonosnoj klopci okruženi puno bolje od njih naoružanim četnicima i lokalnim stanovništvom, zbog čega će biti prisiljeni skloniti se i zabarikadirati u napuštenoj kući na kućnom broju 55.
    Broj 55, red. Kristijan Milić
    Broj 55 je u tehničkom smislu najcjelovitiji i najkvalitetniji domaći film koji odlikuju u pravilu maestralno režirani prizori borbe, efektno minimalističko uvođenje petnaestak zasebnijih likova i njihovo predstavljanje kroz akciju i internu zafrkanciju koja u kritičnim trenucima funkcionira i kao Galgenhumor, precizna naracija bez imalo gubljenja vremena te mahom odlični glumački nastupi. Posrijedi je ostvarenje impresivne vizualnosti postignute i korištenjem filtera, iznimno čvrste i u sekvencama borbi furiozne režije, djelo koje obiluje raskošnim posebnim efektima i kaskaderskim vratolomijama. Odlukom da četnike prikaže kao prljave i besprizorne spodobe koje Milić je istodobno dao posvetu spomenutu Carpenterovu filmu i uspio izbjeći izrazitije tj. očitije ideološke interpretacije i konotacije. No ako ideologija nije odveć očita, ili ako je spretno maskirana, to ipak ne znači da je nema. Ona se naime krije upravo u prikazu četnika i lokalnog srpskog stanovništva kao besprizorne rulje koja napada u skupinama i gine poput muha, te s tim povezanom jasnom sugeriranom nadmoći hrvatskih vojnika koji bi, uz bolju naoružanost i nešto veću brojnost, prema autorima bili jednostavno nepobjedivi.

    Problematičnima se mogu smatrati i uvodna sekvenca koja gledateljima otkriva tragičnu završnicu te tako snižava dramski intenzitet cjeline, kao i činjenica da nijedan hrvatski vojnik ne gine bez poprilici tuceta metaka u tijelu, te gomilanje eksplozija i pirotehnike u sekvencama borbi, što dovodi do gledateljskog zasićenja. No te zamjerke u cjelini ipak ne umanjuju ocjenu da je posrijedi izuzetno uspjelo i naglašeno realistično ostvarenje koje unatoč stilskim, estetizacijskim i pirotehničkim pretjerivanjima sa Živima i mrtvima dijeli titulu najboljeg i dosad najvjerodostojnijeg filma o Domovinskom ratu.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    19. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji