Žensko ratno pismo

Feljton Film i društvo – Branitelji i agresori: Vrijeme za..., red. Oja Kkodar; Korak po korak, red. Biljana Čakić Veselič

  • Vrijeme za..., red. Oja Kodar, 1993., foto: screenshot

    Nije upitno da je hrvatski ratni film s temom Domovinskoga rata, usprkos ne toliko opsežnome nizu naslova ili pak kvalitativnih iskoraka, pogodan za raznolika raščlanjivanja. U razdoblju od prvoga ostvarenja navedene tematike, Vrijeme za… (1993) Oje Kodar do zasad posljednjega Broja 55 (2014) Kristijana Milića nastali su filmovi koji taj ratni sukob sagledavaju s vrlo raznolikih stanovišta. Okosnicom će ovoga teksta ipak postati filmovi Vrijeme za… te Korak po korak (2011) Biljane Čakić Veselič, a kroz njihovu građu zrcalit će se i većina filmova o Domovinskome ratu, ali mjestimice i širi kontekst koji izmiče i izvan domaćega podneblja, kao i izravnoga žanrovskoga konteksta.

    Kako se sam žanr ratnoga filma odlikuje i čitavom raskoši tematskih sklopova, nužno je reći da se Korak po korak jasno dotiče nekoliko žanrovsko-tematskih varijanti, koje se kreću od ratne drame do teme manje vojne postrojbe, dok je Vrijeme za… ratna drama dijelom prožeta motivom putovanja simbolične razine. No, film Oje Kodar je opterećen pretjeranim pojednostavljenjima, značenjima i objašnjenjima koji postaju iskazom autorskoga stava i političkih uvjeta a izrastaju iz same filmske građe. I ako pritom nije dvojbeno da taj uradak slijedi mnogobrojne sastavnice partizanskoga filma, nema dvojbe da Korak po korak pripada europskom stvaralačkom senzibilitetu i usuglašava se s kontinentalnim filmskim pristupima. Sagledamo li oba filma prvotno kao ratne drame sa središnjim ženskim likom, opažamo i njihovu suprotnost. Naglašen odnos majke i sina obilježje je obaju, ali za razliku od Vrijeme za... film Korak po korak izmiče nasljeđu partizanskoga filma, a podjednako i viktimizaciji očitovanoj u devedesetima (tu temu slojevito razrađuje Jurica Pavičić u filmološkom djelu Postjugoslavenski film: Stil i ideologija).
    Korak po korak, red. Biljana Čakić Veselič, 2011.
    Tako se protagonistica filma Biljane Čakić Veselič mora podjednako nositi s ratnim žrvnjem, otuđenom obitelji, čestim nerazumijevanjem društvenih i vojnih struktura pa doseže i status svojevrsne junakinje i postaje dalekim odrazom protagonistice u iznimnome američkom filmu Gospođa Miniver (Mrs. Miniver, 1942) Williama Wylera s temom egzistencije britanske obitelji tijekom prvih mjeseci njemačkih napada u Drugome svjetskom ratu. S druge strane, protagonistica filma Oje Kodar trpi prognaništvo, tegoban život u izbjeglištvu te se suočava s viješću da joj je sin jedinac stradao, zbog čega kreće u potragu za njime. Usprkos činjenici da su takve postavke s autorskoga stanovišta trebale uzdići do statusa tragične junakinje, upravo je rudimentarnost sadržaja, konteksta i izvedbe onemogućila uslojavanja toga lika prijelomnoga i po čitavu filmsku cjelinu.

    Pritom je osječko zaleđe variranje dubrovačkoga u filmu Dubrovački suton (1999) Željka Senečića ili karlovačkoga u Svjedocima (2003) Vinka Brešan, upravo zbog jasnih suprotnosti gradskoga življenja u ratnom žrvnju i djelovanja manjih vojnih postrojbi izloženih napadima. I u svakome od tih ostvarenja opažamo i opreku ratnoj destruktivnosti. U Senečićevu je to uratku naglašena emotivna priča središnjih likova, u Brešanovu pokušaj novinarke u tiskovnom ispravljanju društvenih nepravilnosti, kao i gotovo iskupiteljsko djelovanje stradaloga gardista, dok je u Korak po korak to i zamalo ironično geslo kulturom protiv neprijatelja koje se ipak i simbolično odražava u završnim scenama plesa protagonistice s raznim muškim likovima i postaje manifestom kreativnoga u suprotnosti destrukciji. Ostvarenje Oje Kodar zagovara suprotnost ruralnoga i urbanoga okružja, suprotnost u kojoj je ruralno okružje devastiranim domom dok je urbano ipak tuđe.
    Korak po korak, red. Biljana Čakić Veselič, 2011.
    Nepravilnosti u okviru postrojbi hrvatske vojske percipirali su filmovi poput Svjedoka i Crnaca (2009) Gorana Devića i Zvonimira Jurića, a uočavamo ih nenaglašeno i u Korak po korak. Ipak, djelovanje je gardista u ovome filmu pozitivnoga predznaka, a manja postrojba kojoj pripada i sin središnjega ženskoga lika restrukturiranje je sličnoga tematskoga sklopa u ostvarenjima kakva su U okruženju (1998) Stjepana Sabljaka i Živi i mrtvi (2007) Kristijana Milića. No kako takva postrojba u filmu Biljane Čakić Veselič zauzima manji dio filmske građe, ne postaje i odrazom mikrosvijeta kakav opažamo u nizu uglavnom američkih žanrovskih djela borbenoga predznaka ratnoga filma. Postrojba je hrvatske vojske prvom od šest priča u filmu Tu (2003) Zrinka Ogreste, a njezino unutarnje rastrojavanje posljedica je i ratnoga žrvnja ali i karakternih te psihičkih razlika.

    U filmovima Vrijeme za… i Korak po korak uočavamo odnos prema Drugome svjetskom ratu, odnosno ostvarenjima u čijoj je stvaralačkoj građi presudan kontekst toga sukoba i razdoblja koja ga uokviruju. No, odnos uratka Oje Kodar prema nesmiljenom destruktivnom žrvnju Drugoga svjetskog rata nije sadržajan nego žanrovski, odnosno kao što je već navedeno, ona građu svoga filma razmatra kroz naslijeđe partizanskog filma a ne kroz društvenu stvarnost Domovinskog rata. U filmu Biljane Čakić pak ne uočavamo snažan iskaz ratnih sukoba antiratnoga predznaka kao što je to primjerice slučaj u Živima i mrtvima Kristijana Milića, nego se više oslanja na pristup kao u epskome naslovu Duga mračna noć (2004) Antuna Vrdoljaka. Taj se pak segment ne razmatra kroz stanovište općega sagledavanja destruktivnoga žrvnja Drugog svjetskog rata nego pojedinačnoga subjektivnoga uz propitivanje autokratskoga djelovanja sporednoga muškog lika i nasilja nad maloljetnicom koji su dio protagonistova obiteljskoga zaleđa.
    Korak po korak, red. Biljana Čakić Veselič, 2011.
    Razmatramo li u ovome filmu i blago naznačen vjerski segment, posve su jasne i razmjerne krajnosti njegova očitovanja zbijenoga u kratkoj sekvenci pljačkom izgubljene pancirnog prsluka namijenjenog sinu. Jer protagonistica slomljena gubitkom početno psuje i Boga i državu te se na taj način referira na uradak Vidimo se (1995) Ivana Salaja, koji je propitivao božju državnu neučinkovitost u razrješavanju početnoga razdoblja Domovinskoga rata. No već u sljedećem prizoru Vjera Kralj stane pred raspelom i nemoćno raširi ruke. Taj je nijemi kadar zasigurno bremenit značenjem, ali i filmskim kontekstom u kojem njezin lik možemo usuglasiti s nizom kristolikih protagonistica u filmovima kao što su primjerice danski Babetina gozba (Babettes gæstebud, 1987) Gabriela Axela, ali i s hrvatskim ostvarenjem Nebo, sateliti (2000) Lukasa Nole, koji je žanr biblijskoga spektakla reinterpretirao u ratnom filmu na razmeđi egzistencijalizma i umjetničkoga predznaka. Ni Vrijeme za… ne zazire od očitovanja vjerskog, pa se protagonistica Marija mjestimice i slikovno percipira kao odslik Majke Božje, a samim time i stradanje njenoga sina pokušava preuzeti i biblijske karakteristike.

    Središnji ženski lik filma Korak po korak možemo razmatrati i na posve simboličkoj razini. Jer njezina je želja da ostane u ratom ugroženu Osijeku i sinu gardistu priskrbi pancirni prsluk izravnim iskazom arhetipske majčinske zaštite nad mlađim naraštajem, ali pritom postaje i redefiniranje mitskoga simbola žene kao pasivnoga principa i preuzima čak i naglašenu simboliku matrijarhata predočena putem principa zemlje i očuvanja nacionalnoga identiteta. Takve se postavke naznačuju i u Vrijeme za… u kojem majka ipak ne može zaštiti sina, iako njezina potraga za njegovim mrtvim tijelom doseže simbolične vrijednosti ali postaje i njezinom potrebom za vlastitim iskupljenjem dok se nacionalni identitet poistovjećuje čak i s božanskim.
    Vrijeme za..., red. Oja Kodar, 1993., foto: screenshot
    Simboličnost je obaju ženskih likova naglašenija i u opreci s nizom muških protagonista koje rijetko krase osobine više od arhetipskih u slučaju Korak po korak ili čak stereotipnih u slučaju Vrijeme za…. Disfunkcionalnost obiteljske zajednice u prvo navedenome ostvarenju pojačana je izvanjskom egzistencijalnom opasnošću, a sporedne likove muža i sina opažamo kroz svojevrsne antagonizme spram ženinih, odnosno majčinih postupaka. Ni časnici se hrvatske vojske ne odnose prema protagonistici s dužnim poštovanjem, stožernik je čak pokušava spolno iskoristiti, a na odbijanje degradira njezin položaj pa sina iznova šalje na bojišnicu. U Vrijeme za… otac čak i nije dijelom obitelji, a njegov nedostatak, kao i odlazak supruga iz Osijeka u Korak po korak zamalo da možemo tumačiti kao odraz neispravnoga djelovanja političkoga vrha prijašnje države, potpunu disfunkcionalnost, ali i auroritarnost. Kritika je muškosti pritom jasna, jednostavno zbog činjenice da je muška agresivnost pretvorena u pogibeljno oružano djelovanje koje pokreće ratni žrvanj. U odnosu prema ratnim zbivanjima u objema su filmovima zasigurno bitne i arhivske televizijske snimke nastale u samu prijelomnom razdoblju Domovinskoga rata, a u Korak po korak  i građa koja je, ako se ne varam, pseudoarhivska i dijelom interpretacija nasljeđa Biljane Čakić Veselič, ratne reporterke i snimateljice.
    Korak po korak, red. Biljana Čakić Veselič, 2011.
    Ako pak ustvrdimo da je pojednostavljena društvena slika u filmu Vrijeme za… uzrokom činjenice da su počinitelji zločina isključivo agresori a za društvenu krizu kriv je pogibeljni ratni žrvanj, u Korak po korak znatna je sastavnica filma i percepcija ratnih zločina i onodobnih društvenih nepravilnosti. Tako taj film ne štedi nikoga, ni hrvatske protivnike, ali ni same Hrvate. Nema u ovom uratku crno-bijelih postavki odnosa zaraćenih strana koje su većinom bile naglašene u hrvatskome ratnom filmu devedesetih a započete upravo u Vrijeme za…, ali svakako je razvidan i nedostatak slojevitijega vrednovanja dosega hrvatske vojske. Kritika je često nesmiljena te izrazito razumljiva u osvrtu spram naglašenih nepravilnosti.

    Opoziti su dvaju razmatranih filmova dakle sasvim jasni, a osamnaest godina koliko je prošlo između nastanka filmova Vrijeme za… i Korak po korak razdoblje su u kojem se dogodio čitav niz društvenih promjena. No premda je svako djelo uvjetovano i društvenim smjernicama razdoblja, nema nikakve sumnje da su različiti autorski stavovi Oje Kodar i Biljane Čakić Veselič prijelomni u sagledavanju značajki tih filmova i vrednovanju kvalitativnih dosega u kojima se Vrijeme za.. nažalost nalazi na samom dnu ljestvice hrvatskih filmova o Domovinskom ratu dok Korak po korak možemo smjestiti u gornju polovinu.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    18. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji