Surova priroda

Feljton Film i društvo – Kulturne razlike: Oprosti za kung fu, red. Ognjen Sviličić; Što je muškarac bez brkova?, red. Hrvoje Hribar

  • Oprosti za kung fu, red. Ognjen Sviličić, 2004.

    Pokušamo li razmotriti kulturne razlike pojedinih hrvatskih zemljopisnih regija u filmu, vrlo lako uočavamo njihovu posvemašnju raskoš. Posvetimo li pritom pozornost dalmatinskome zaleđu, mogli bismo zamalo navesti čitav niz naslova nastalih u raznim razdobljima, a pritom se oni raščlanjuju u dokumentarnoj, televizijskoj ili pak igranoj filmskoj vrsti. Odabir je tek dva naslova nužan, a upravo Oprosti za kung fu (2004) Ognjena Sviličića i Što je muškarac bez brkova? (2005) Hrvoja Hribara zorno svjedoče o odnosima tradicionalnoga i suvremenoga. Oba su filma, dakle, smještena u dalmatinsko zaleđe, odnosno tzv. pasivne krajeve, a središnji su likovi ženski. Ujedno i Sviličićev i Hribarov film restrukturiraju čitav niz društvenih i kulturnih arhetipova te hrvatske regije, interpretiraju ih i uklapaju kroz samosvojne autorske svjetove i redateljske postupke prikazujući dvije iznimne priče izražene uvjerljivosti i duboke emotivnosti.

    Prostorno je zaleđe filma Oprosti za kung fu dalmatinsko zaleđe s ratnim ožiljcima. Protagonistica se trudna vraća iz Njemačke gdje je bila u izbjeglištvu, dok joj njezin patrijarhalni otac pokušava naći muža prema arhetipski zadanim modelima Hrvata i katolika, a kada se nakon poroda ustanovi da je njen partner u Njemačkoj bio Kinez, obiteljsko i društveno raslojavanje navodi je na ponovni odlazak. Tek nekoliko godina kasnije vraća se sa sinom zbog teško bolesna oca no priznavanje dječaka kao punopravnoga ne donosi i potpunu afirmaciju zbog simbolički prikazane očeve smrti. Takva nas temeljna okosnica navodi na dramsko određenje filma, međutim kako je upotpunjena povelikim nizom komičnih variranja arhetipskih obrazaca nema sumnje da ga možemo označiti tragikomedijom. Znatno rudimentarnijega društvenoga stanja nego li Što je muškarac bez brkova? ovo se ostvarenje može razmatrati sa raznih stanovišta. Tako je primjerice minirano polje iza obiteljske kuče višeslojnoga značenja, baš kao što su i česte vožnje automobilom sporednoga lika čija je uloga starinskoga provodadžije. Ne treba zaboraviti ni čestu repetitivnost scena kao što su vožnje traktorom kroz selo ili pak protagonističini česti silasci niz stube tijekom noći.
    Oprosti za kung fu, red. Ognjen Sviličić, 2004.
    Obiteljska je zajednica protagonistice nukleus sagledavanja građe ovoga filma. Temeljno dakle patrijarhalna, ona se neupitno odražava disfunkcionalnom. Majčin stoicizam, nastojanje mlađega brata da glazbom napusti dom kao i neprestani očevi pokušaji da kćeri nađe muža, odnosno da ne osramoti obitelj tek su otponac njenom nezadovoljstvu i pokušaju održanja osobnoga integriteta. Duhovita su suprotnost takvim postavkama manji niz mogućih ženika koje neprestano dovodi sporedan lik čija se prijašnja uspješna zadaća sklapanja brakova manifestira skupocjenim automobilom. I kada se dijete rodi njegova rasna različitost predmetom je sprdnje mještana okoštalih u neprihvaćanju Drugoga.

    Zanimljivim se zacijelo čini da se taj izniman film barem djelomice ako već ne i u cijelosti može iščitavati i kao inverzija postulata vesterna, pogotovu manjeg broja naslova sa ženskim likovima kao središnjim. Razvidna transparentnost noćne scene u kojoj majka s puškom u rukama dočekuje kćer strahujući da je posrijedi netko opasan po zajednicu tek je otponac narativnom okviru filma u kojem protagonistica dolazi u mjesto i odlazi iz njega. No njen dolazak nije s ciljem uspostavile narušene ravnoteže već postaje predznakom raslojavanja. Ne zanemarujemo ni prostorni kontekst odnosa surovoga prirodnoga zaleđa i sela kao nastanka civilizacijskih zasada. Rudimentarnu sliku društvenoga stanja upotpunjava i štura uporaba glazbe, kao i vrsni redateljski postupci. Osim variranjem prostornih odnosa eksterijera i interijera te noćnih i dnevnih scena, precizno razrađenom fabulom i dojmljivim likovima, Oprosti za kung fu odlikuje se i raskošnim društvenim i kulturnim kontekstom koji mjestimice postaje i suvremenim rekonstruiranjem mitskih obrazaca.
    Što je muškarac bez brkova?, red. Hrvoje Hribar, 2005.
    Što je muškarac bez brkova? nastao je prema istoimenom književnom izvorniku Ante Tomića i suvremene je radnje smještene u šturo i ruralno dalmatinsko zaleđe. Film na razmjerno široku prostoru zbivanja predstavlja bogatu paletu čitavoga niza likova, od kojih su od presudne važnosti mlada udovica, župni svećenik te povratnik iz Njemačke, također okrnjene obitelji. Filmska adaptacija, žanrovski odrediva kao romantična komedija, ne zanemaruje višeslojnost izvornika, ali se pokazuje iznimno uspjelom u prilagodbi jezika dvaju umjetničkih vrsta te u predočavanju likova i oblikovanju zapleta. A u samu zapletu ponajviše pozornosti svakako privlači emotivna priča mlade udovice i svećenika koja prolazi tegoban razvojni put upravo zbog društvene, ali i religijske uvjetovanosti tih likova. Međutim, autora ne zanima senzacionalizam, nego pojedinci koji se nalaze u zadanoj situaciji, pa su oba središnja lika višeslojno određena, postupci im odišu bogatim karakternim, kao i društvenim zaleđem.

    Svaki od njih prolazi svojevrsno mitsko putovanje, što sasvim zrelim stvaralačkim pristupom, uključuje ne samo početnu opreku ustrajnosti protagonistice i opiranje, ali i kolebljivost protagonista, nego i istinsko karakterno posrtanje, čak i propadanje njih oboje. I ti likovi dosežu pročišćenje, s jasnom vremenskom odgodom, pročišćenje koje zasigurno nije u suglasju s uvjetovanošću protagonista, no potpuno je u suglasju sa stvaranjem temeljnog obiteljskog načela. Priče preostalih važnih likova svojevrsna su i raznolika protuteža temeljnoj. Bez zazora možemo ustvrditi da njihova dojmljivost gradira prema emotivnosti, odnosno priče u kojima emotivno ima prednost pred komičnim uspjelije su i snažnije, a podjednako ih zanimljivima predočava autorov zahvat u njihove živote. Tako se usmjerava gledateljeva pozornost spram likova, poigrava njome, približavajući ili udaljavajući ih u pripovjednom žarištu.
    Što je muškarac bez brkova?, red. Hrvoje Hribar, 2005.
    Stupnjevanje je same dramaturgije promišljeno i kontekstualno. Dok u prvim dijelovima filma priču središnjih likova uokviruje ukorijenjeno društveno te surovo prirodno zaleđe, u kasnijim sve tjeskobniji razvoj temeljnoga zapleta uokviruju i raznoliki likovi, ali i naglašena promjena klimatsko–vremenskih uvjeta. Jasno je i poigravanje s društvenim i kulturnim arhetipovima podneblja. Tako je primjerice, stradali je muž mlade udovice bio gastarbajter u Njemačkoj, a blizanci svećenik i časnik odrazom su statističkih podataka o pasivnim krajevima u kojima je sinovima istih obitelji bila namijenjena religijska ili vojna karijera samo da bi izmakli tegobnoj egzistenciji. Istodobno se ironizira suvremeni arhetip o važnosti telenovela u životima usamljenih žena starije dobi, ali se razmatra kroz punopravnu važnost svećenikove domaćice. Nije uputno zanemariti ni ulogu filmske glazbe Tamare Obrovac čiji je značaj gotovo dramaturški kao ni unutarprizornu uporabu skladbi hrvatskih veterana Olivera Dragojevića i Krunoslava Slabinca sasvim simboličnih vrijednosti u sklopu filmske građe.
    Što je muškarac bez brkova?, red. Hrvoje Hribar, 2005.
    Nema nikakve sumnje da u oba filma uočavamo bogato kulturno naslijeđe, njegovu interpretaciju i nadogradnju percipiranu podjednako i u suvremenim razdobljima kao i u promišljenom interpretiranju kroz filmski jezik. Takva je složenost kulturnoga temelja, društvenoga konteksta i filmske rekonstrukcije zasigurno pridonijela visokim kvalitativnim dosezima Sviličićeva Oprosti za king- fu i Hribarova Što je muškarac bez brkova?, ostvarenjima koja bez ikakvoga zazora možemo smjestiti u sam vrh hrvatske kinematografije prošloga desetljeća.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    18. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji