Domovinski rat i filmski art

Feljton Film i društvo – Kako je hrvatski film pridonio povijesno vjerodostojnom prikazivanju Domovinskoga rata: Kako je počeo rat na mom otoku, Svjedoci, red. Vinko Brešan

  • Svjedoci, red. Vinko Brešan, 2003.

    Prije nepunog desetljeća na stanovitom je internetskom forumu jedan tada u suvremeni hrvatski film razmjerno dobro upućen te dosta pronicljiv i duhovit forumaš skicirao podjelu novije hrvatske kinematografije, podjelu koja je generalno bila pojednostavljena i površna, no kojoj u nekim segmentima nije manjkalo lucidnosti, intrigantnosti i zanimljivosti. Odlučivši domaće filmove od kraja osamdesetih do sredine nultih godina razvrstati u skupine formirane prema nekim zajedničkim formalnim, tematskim, ideološkim, idejnim i svjetonazorskim obilježjima, dotični je forumaš među ostalim formirao i skupinu ostvarenja koja se manje ili više izravno bave Domovinskim ratom, bilo kroz konkretne ratne priče, bilo kroz storije koje tematiziraju sudbine pojedinaca, obitelji te manjih ili većih društvenih zajednica zahvaćenih vihorom rata i poraća. U toj je podjeli sudionik foruma simplificirano i bez sluha za nijanse među praktički svim dotadašnjim filmovima na temu Domovinskoga rata pronašao neke zajedničke osobine, od toga da su njihovi protagonisti redom klišejima opterećeni ratom traumatizirani pojedinci u pravilu pogođeni posttraumatskim stresnim poremećajem, da ti protagonisti ginu ili bivaju teško ranjeni u usporenim i nerijetko patetičnim scenama, da su njihove zabrinute majke jednoobrazno prikazane kao uplakane žene oslonjene na štednjak i s crnim maramama na glavi, te da su negativci isključivo predočeni kao do karikature i groteske pijani i bradati četnici.

    Navedeni su stereotipi prema dotičnom forumašu djelima o Domovinskom ratu snižavali kvalitativnu razinu i oduzimali uvjerljivost, baš kao što su i protagonisti gubili na realnosti i životnosti, zbog čega su u konačnici nastajali formulaični, patetični, naivni, općim mjestima pretrpani i zbog svega spomenutog neželjeno trivijalni naslovi koji praktički ni u jednom segmentu nisu ispunjavali svoju svrhu. Premda neosporno jest riječ o gruboj i generalizirajućoj podjeli koja zanemaruje kvalitativne razlike među filmovima, od onih ekspliciranja idejnih i ideoloških stavova autora kao i njihovih senzibiliteta, preko zanatskih i šire izvedbenih obilježja pojedinih filmova koji ponekad dosižu pristojne razine kakvoće, do manjeg ili većeg pridržavanja zakonitosti žanra ratnog filma, koji će tek u dvama djelima Kristijana Milića dobiti posve dostojnog tuzemnog reprezentanta, nedvojbeno stoji i da forumski autor u svom pojednostavljivanju pogađa u sridu, odnosno da načelno točno detektira probleme domaćih ostvarenja s temom Domovinskoga rata.
    Vidimo se, red. Ivan Salaj, 1995.
    Jer, filmske obrade teme Domovinskoga rata dugo su dominantno bile opterećene doslovnostima i u idejnom i u značenjskom smislu, pojednostavljivanjima i patetikom, dramaturškim nelogičnostima i prečacima, karikaturalnostima u prikazima pripadnika neprijateljske strane, pretjeranim gomilanjem tragičnosti, izbjegavanjem čeprkanja po neugodnijim i traumatičnijim detaljima te konstruiranju priča osovljenih oko binarnih opreka dobra i zla. Dakako, to ne znači da i tijekom devedesetih nije bilo barem solidnih pa i iznadprosječno uspjelih ostvarenja kakva su odličan kratkiš Vidimo se (1995) Ivana Salaja., kroz dvije narativne linije ispripovijedana storija o petorici prijatelja s područja Zagreba koje početak rata razdvaja i na tragičan način prisiljava na odrastanje i sazrijevanje, potom unatoč stereotipnom predlošku solidan redateljski prvijenac Snježane Tribuson Prepoznavanje (1996), triler-drama koja o posljedicama ratnih trauma progovara iz ženske perspektive konfrontirane onoj dvojice muških likova, tj. iz perspektive djevojke koja na zagrebačkim ulicama prepozna četnika koji ju je silovao te ubio majku i baku, da bi ubrzo ponovo postala njegova meta naišla na nerazumijevanje podjednako policijskog inspektora kao i svog dečka, te naglašeno žanrovski profilirana duologija U okruženju (1998, 1999) Stjepana Sabljaka, požeškog amatera koji je u svojim djelima likove i njihove međuodnose žrtvovao za račun korektno režiranih akcijskih sekvenci, te likove tek usput naivno, površno i trivijalno pokušao psihološki profilirati.
    Kako je počeo rat na mom otoku, red. Vinko Brešan, 1996.
    Dakako, tu je i tragikomedija Kako je počeo rat na mom otoku (1996), debitantsko igrano ostvarenje suscenarista i redatelja Vinka Brešana, najgledaniji domaći film u protekla dva i pol desetljeća izvorno realiziran u televizijskoj produkciji i naknadno prebačen na filmsku vrpcu. Posrijedi je trajno popularno i poput ostalih Brešanovih komercijalnih zgoditaka (Maršal, 1999, Svećenikova djeca, 2013) populistički usmjereno djelo koje je naklonost publike steklo možda ponajviše time što je ozbiljnoj i tragičnoj temi početka Domovinskoga rata u pravo vrijeme, u jesen 1996. godine, pristupilo s izrazitim humornim predznakom. Riječ je i o ostvarenju koje eksploatira mediteranski tip humora, s naglašenom groteskom, (auto)parodijskim odmakom, s tendencijom prema burleski, groteski i pomaknutim likovima, te s tragičnom pogibijom pjesnika znakovitog nadimka Dante (njegovom smrću započinje konačni silazak u pakao rata) u završnici, koja s jedne strane dodatno podcrtava mediteranski tip humora, a s druge signalizira kraj (lokalne) komedije i početak šire društvene i nacionalne tragedije.

    Brešan već tu definira svoj omiljeni autorski prosede, oslikavanje malomišćanske sredine s tipičnim osobenjacima i redikulima, s kombiniranjem komedije situacije i karaktera, uz ekvilibriranje groteskom, parodijom, kontrastom i apsurdom s natruhama nadrealizma, te kreiranje galerije slikovitih više ili manje važnih likova obilježenih tipičnim ljudskim manama. Unatoč nezgrapnu kalemljenju tragike u završnici na dotad pučku komediju, kao i povremeno mlitavoj režiji i ponekom bezvoljnom glumačkom nastupu (živosti osobito nedostaje pomalo i mimo uloge izgubljenom Vlatku Duliću), Kako je počeo rat na mom otoku demonstrira solidan Brešanov osjećaj za tajming odnosno vrijeme trajanja gega, kao i dosta spretno snalaženje u ograničenom prostoru obilježenom lokalnim koloritom, koji autor pretvara u svojevrsnu teatarsku pozornicu. Teško je govoriti o nekom vjerodostojnom prikazivanju Domovinskoga rata, i zbog žanra pučke komedije te s njom i njezinim karakteristikama nespojive istinoljubivosti i uvjerljivosti, koje se od takvog filma niti ne očekuju, i zbog smještanja zbivanja u posljednje dane pred početak pravog rata, premda je moguće da se nešto slično i odigralo u nekom malom provincijskom mjestu, ne nužno dalmatinskom.
    Svjedoci, red. Vinko Brešan
    Vinka Brešana kao filmskog autora i kazališnog redatelja s jedne strane privlače obrade škakljivih društvenih tema, no s druge strane u određenoj je mjeri kalkulant čija sva filmska djela obilježava nevoljkost odlaženja do kraja i krajnjeg ekspliciranja određenih stavova, baš kao i nedostatak hrabrosti i volje da u ismijavanju ili ozbiljnom propitkivanju nekih pojava bude žešći i oštriji, sustavniji i kritičniji, svejedno radilo se o početku Domovinskoga rata, stanovnicima primorskoga mjesta koji se žele okoristiti ponovo probuđenim interesom za lik i djelo Josipa Broza Tita, mještanima iste takve sredine koju će potresti svećenikovo igranje Boga i pedofilija u crkvenim krugovima, ili pak o ratnom zločinu koji je počinila skupina osvetom motiviranih hrvatskih vojnika. Ovim potonjim bavi se na motivima romana Ovce od gipsa Jurice Pavičića iz 1997. godine temeljena ratna triler-drama Svjedoci (2003), koja kao i prozni predložak na slobodniji i znatno benigniji način tematizira stvarno okrutno ubojstvo troje članova obitelji Zec koje su tijekom jeseni 1991. godine na Sljemenu ubili pripadnici specijalne jedinice HV-a. Pavičićev triler ratne tematike s jakom socijalnom potkom Brešan pretvara u intrigantnu ali nedorečenu moralku o zločinu i kazni, u moralku koja pati od u umjetničkom smislu dozvoljenog ali u kontekstu referiranja na istinit događaj nedopustivog mijenjanja činjenica u cilju relativizacije odnosa zločinaca i žrtvi, relativizacije opravdanosti počinjenja zločina i motiva za to kao i mijenjanja statusa ubijenog od isključive žrtve u moguću prijetnju, te koja se u cjelini skriva iza formalnog čina građanske hrabrosti oličenog već u činjenici da se obrađuje suspektna tema hrvatskih ratnih zločina, čina koji međutim upravo zbog svih izmjena i relativizacija više zaslužuje pridjev malograđanske hrabrosti.
    Svjedoci, red. Vinko Brešan, 2003.
    Naime, Pavičić i Brešan ublažavaju stvarne okolnosti počinjenog zločina, pa u stvarnosti nenaoružanoj žrtvi u fikcijskoj obradi stavljaju oružje u ruku, počinitelji od stvarnih izvršitelja više zločina bivaju pretvoreni u obične osvetom za smrt oca jednog od njih vođene vojnike, njihovo zlodjelo biva izvršeno slučajno, a za razliku od stvarne Aleksandre Zec koja je skončala na Sljemenu, filmska dvanaestogodišnja kći ubijenog uspijeva preživjeti te čak pronaći i sugeriranu zamjensku obitelj koju u završnici čine novinarka koja istražuje čitav slučaj i njezin dečko, k tome ratni invalid i brat jednog od ubojica. Formalna moralka tako postaje etički dvojbena, jer Brešan sa suscenaristima Živkom Zalarom i samim Pavičićem u film ubacuje u romanu nepostojeći lik oca jednog od ubojica, koji gine kao za zaplet inicijalna hrvatska žrtva, čime je stupanj relativizacije podignut za još jednu razinu. Smanjenjem broja likova iz romana i njihovim obiteljskim povezivanjem autori pojačavaju dramsku tenziju, ali navedene pretjerane relativizacije, površna karakterizacija protagonista (osobito dijaboličnog lika majke koja pristaje na ubojstvo djevojčice da bi spasila vlastitog sina ubojicu) i idilična, odveć kičasta završnica, razlozi su zbog kojih se može zaključiti da su Svjedoci svojevrsni film-alibi, ostvarenje koje ponajviše služi kao dokaz da se hrvatski filmaši ipak imaju hrabrosti prihvatiti neugodne teme ratnih zločina koje su počinili naši dečki, no u obradi te teme nemaju hrabrosti ići do kraja.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    18. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji