Žene u vremenu

Feljton Film i društvo – Kako se promijenio položaj ženskih likova u suvremenom hrvatskom filmu i doprinosi li hrvatski film poticanju razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova (2): Ta divna splitska noć, Halimin put, red. Arsen Anton Ostojić

  • Kako je počeo rat na mom otoku, red. Vinko Brešan

    Tretman ženskih likova u domaćem filmu dakako ovisi i o trenutnom stanju društva, o konkretnim socijalnim i političkim okolnostima i o duhu vremena, odnosno o tome koliko su filmaši spremni i sposobni prepoznati te voljni slijediti taj duh i s naglaskom na realizam, bez idealiziranja žene, majke, Hrvatice, bez pasatističkih odmaka, bez zatvaranja očiju pred stvarnim stanjem i realnim problemima kao i bez podlijeganja mogućem vlastitom manje ili više izraženom konzervartivnom i(li) patrijarhalnom mentalitetu. Film je uz književnost umjetnost koja najbolje, a u odnosu prema književnosti možda i ažurnije zrcali stanje i odnose u društvu, dominantne trendove, odnose i mentalitet jedne zajednice, pa se praćenjem filmskih naslova u određenim razdobljima neke nacionalne kinematografije može steći prilično jasna slika društva koje definira tu kinematografiju. U tom smislu ni hrvatski film nije iznimka, naprotiv, a posljednjih smo godina svjedoci realiziranja sve zanimljivijih, intrigantnijih, zaokruženijih i kompetentnijih celuloidnih priča o jakim ali i slabim, čvrstim ali i lomnim, odlučnim ali i nesigurnim ženama, podjednako u igranom i dokumentarnom filmu, onom kratkog, srednjeg i dugog metra, bez obzira na rodnu i spolnu pripadnost samih autor/ic/a.
    Korak po korak, red. Biljana Čakić Veselič, 2011.
    U skladu s prethodno rečenim, ti su autori i autorice ponekad sklonij/i/e benignim, pasatističkim, populističkim romantičnim pričama i zabavljanju publike, gdjekad se na manje ili više humoran i(li) ozbiljan te angažiran pristup bave stereotipima o položajima, ulogama i tretmanima žena u društvu, a u nekim slučajevima beskompromisno zadiru u srž stvari, progovarajući o traumatičnim i tragičnim sudbinama žena suočenih s obiteljskim nasiljem, društvenom opresijom, neiskorjenjivim patrijarhalnim mentalitetom, često prisutnim seksizmom i nemogućnošću ostvarivanja svojih želja i ambicija, osobito ako se iste kose s prethodnim stavkama i onom žena, majka, Hrvatica uvjetovanom uvriježenom predodžbom o položaju i ulozi žene u društvu. No u cjelini gledano, položaj žene u suvremenom hrvatskom filmu tijekom posljednjih četvrt stoljeća dosta se promijenio u odnosu na prethodna dva desetljeća, kada je erotiziranost s razlogom ili bez njega bila vrlo često obilježje podjednako glavnih kao i sporednih ženskih likova. Od erotike se ne bježi ni kasnije, no u cjelini je ima znatno manje i u predominantnom broju slučajeva je posve opravdana, što je u skladu s porastom broja središnjih i jakih ženskih karaktera te promjenama odnosa prema ženskim likovima.
    Svjedoci, red. Vinko Brešan, 2003.
    Kroz tih 25 godina mnogošto je utjecalo na tretman žene u hrvatskom filmu, od Domovinskog rata i ratnih priča preko postratne stvarnosti druge polovine devedesetih, potom razdoblja liberalizacije i gospodarskog napretka tijekom prvog desetljeća novog stoljeća, u kojima se javljaju bitna nova autorska imena, do recentni(ji)h ostvarenja u kojima sve više dominiraju jake, samosvjesne i muškarcima u svakom pogledu ravnopravne žene. U filmovima s pričama iz Domovinskog rata ženski su likovi u gruboj tj. okvirnoj podjeli ili statistice odnosno humorni sidekickovi (Kako je počeo rat na mom otoku, 1996, Vinka Brešana), ili samohrane majke koje tragaju za navodno poginulim sinovima (Vrijeme za..., 1993, Oje Kodar), ili tim sinovima pak žele pomoći kupnjom dijela vojničke opreme (Korak po korak, 2011, Biljane Čakić Veselič), ili su dramski ravnopravno suprotstavljene u likovima supruge poginulog branitelja koja štiti počinitelje osvetom motiviranog ratnog zločina i novinarke koja istražuje okolnosti tog zločina (Svjedoci, 2003, Vinka Brešana), ili su predane stručnjakinje koje mladim žrtvama rata pokušavaju pomoći u prevladavanju psihičke traume (Anđele moj dragi, 1996, Tomislava Radića), ili su pak tragične ratne žrtve i kao takve važni dramski agensi (Bogorodica, 1999, Nevena Hitreca).
    Halimin put, red. Arsen Anton Ostojić, 2012.
    U filmovima koji se bave postratnom realnošću sredine i druge polovine devedesetih, u ženskim likovima i njihovim sudbinama prelamaju se socijalne okolnosti tog vremena (Isprani, 1995, Zrinka Ogreste), one se suočavaju s vlastitim u ratu proživljenim užasima (Prepoznavanje, 1996, Snježane Tribuson), ili su katalizatori i vlastitih intimnih drama i onih traumatiziranih sudionika Domovinskog rata (Zavaravanje, 1998, Željka Senečića), ovisno o generacijskoj pripadnosti, senzibilitetu autora i prosedeu njegova pristupa odabranim pričama mogu biti časne sestre koje skrbe o bjeguncu s Golog otoka (Sedma kronika, 1996, Bruna Gamulina), svjedokinje dramatičnih sudbina junaka koji se svete UDBA-inim ubojicama (Garcia, 1999, Dejana Šorka), ili pak novinarke koje prate bijeg počinjenjem zločina obilježenog protagonista (Mondo Bobo, 1997, Gorana Rušinovića). Također, s jedne strane su junakinje priča koje se bave aktualnim temama poput one o prostituciji u Nolinu Ruskom mesu (1997), a s druge antijunakinje eskapističkih ali šarmantnih i zabavnih komedija koje se referiraju na stvarne živote običnih žena koje se opuštaju uz sapunice i maštaju o pravim muškarcima (Tri muškarca Melite Žganjer, 1998, Snježane Tribuson).

    Početak novog tisućljeća donosi nova i za ženske teme senzibilizirana autorska imena, među kojima kontinuitetom bavljenja ženskim pričama od filma Blagajnica hoće ići na more (2000) do svježeg Zvizdana (2015) prednjači Dalibor Matanić, a tu su također srodnim temama predani Lukas Nola kao i Ognjen Sviličić kod kojeg su ne samo u Oprosti za kung fu (2004) i u Dva sunčana dana (2010) ženski likovi vrlo bitni, ako ne kao protagonistice a ono kao u dobroj mjeri ključni sporedni dramski likovi, kakav je slučaj u Takva su pravila. U novom tisućljeću snažni ženski likovi prisutni su u filmovima starih majstora poput Branka Ivande (Konjanik, 2003), Tomislava Radića (Što je Iva snimila 21. listopada 2003. godine, 2005, Tri priče o nespavanju, 2008, Kotlovina, 2011), Petra Krelje (Ispod crte, 2003), ili su pak suputnice iz drugog plana na životnim putovima i u dramama protagonista (Vrdoljakova Duga mračna noć, 2004). Zrinko Ogresta i dalje ostaje posvećen kreiranju intrigantnih i dovoljno slojevitih protagonistica, u naglašeno realističkoj egzistencijalnoj mozaik-drami Tu (2003) baš kao i u izuzetno uspjeloj egzistencijalnoj drami Iza stakla (2008) te u komornoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Projekcije (2013), njegovu dosad najuspjelijem ostvarenju. Ogresta poznaje i razumije žene, njihove svakodnevne obiteljske, profesionalne i ine probleme, nezadovoljstva i sitne hirove, ljutnje i ljubomore, sukobe i predbacivanja, i upravo su na temelju toga njegove celuloidne žene uz one Matanićeve najzanimljivije, najiznijansiranije i najzaokruženije.
    Ta divna splitska noć, red. Arsen Anton Ostojić, 2004.
    Jaki ženski likovi obilježja su autorskog prosedea i Arsena Antona Ostojića, osobito u naslovima Ta divna splitska noć (2004) i Halimin put (2012), iako su i likovi protagonistove bivše supruge i majke u Ničijem sinu (2008) sami po sebi dovoljno zanimljivi, ali ne toliko da izvuku u cjelini slab film. U omnibusu sastavljenom od tri međusobno povezane tragične priče Ta divna splitska noć, snažni ženski likovi su pokretači zbivanja i ako ne protagonistice svakako iznimno važni dramski akteri, od supruge poginulog branitelja i samohrane majke dječaka koja s veteranom Domovinskog rata i sitnim dilerom kao tamnim tonovima obojanim protagonistom planira neostvarivu bolju budućnost u Njemačkoj, preko mlade ovisnice iz dobrostojeće obitelji koja tijekom silvestarske večeri na ulicama Geta i u odnosu sa suicidalnim američkim mornarom slomljena srca traga za spasonosnom dozom, do romantične djevojke koja upravo u novogodišnjoj noći želi izgubiti nevinost s impotentnim mladićem i bivšim narkomanom koji će se vratiti staroj ovisnosti.

    Ostojićeve su žene realistički predočene, lokalnim koloritom izraženo obojane i na manje ili više tragične usude predestinirane, odnosno na uloge svjedokinja tragedija osuđene antijunakinje, bez obzira bile obilježene manjim ili većim stoicizmom i fatalizmom. Takav je slučaj i sa ženskim likovima u na istinitim događajima temeljenoj (post)ratnoj egzistencijalnoj drami Halimin put, u kojoj imponiraju snažne i iznijansirane osobnosti naslovne antijunakinje i njezine nećakinje Safije koje izvrsno interpretiraju Alma Prica i Olga Pakalović. One su suptilno psihološki predočene te naglašenom tragikom usporedivom s onom iz grčkih tragedija označene žene izuzetno kompleksnih intimnih i egzistencijalnih stanja, podjednako hrabre, ponosne i nepokolebljive unatoč nekim međusobnim razlikama, koje će se na koncu silom traumatičnih (post)ratnih okolnosti, prešućenih istina, tradicionalno patrijarhalnog obiteljskog okvira i vlastitih zabluda suočiti s istom sudbinom.
    Halimin put, red. Arsen Anton Ostojić, 2012.
    A ta sudbina je ona života u siromašnoj i turobnoj bosanskohercegovačkoj provinciji u kojoj, kako kaže na nespokoj i na višegodišnje nesanice koje krati pletenjem džempera osuđena Halima, „čovjek svakih pedeset godina gradi istu kuću“ da bi naposljetku bio osuđen na gubitak baš svega što ima. Ona je ogrubjela i izmučena no plemenita žena čiju intimu praktički možemo opipati, žena koja suosjećanjem s drugima i spremnošću na podnošenje žrtvi za njih dijelom možda ispašta zbog vlastitog grijeha neplodnosti, zbog kojeg je nekad podnosila otvoreno vrijeđanje i seksističke ispade. Autori na Halimina naizgled krhka ali nevjerojatno izdržljiva pleća stalno stavljaju nove drame i traume, kao da traže kritičnu masu istih pod kojima će se ona slomiti svjesna tragičnosti nekadašnjih odluka i događaja. No to se ne događa i Halima ostaje stoik i poslije odjavne špice, a upravo su njezin lik i karakter oni segmenti filma koji ostaju trajno i neizbrisivo urezani u pamćenje gledatelja.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    16. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji