Stereotipi i humor

Feljton Film i društvo – Kako hrvatski film dočarava hrvatsku kulturnu raznolikost (1): Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Svećenikova djeca, red. Vinko Brešan; Oprosti za kung fu, Dva sunčana dana, red. Ognjen Sviličić

  • Maršal, red. Vinko Brešan

    Kulturne razlike i posebnosti domaćih dominantno regija, koje su nerijetko fokusirane na velike gradove među kojima dominiraju Zagreb i Split, a u manjoj mjeri po nečemu drugačijih ili osobitih predjela, baš kao i u kulturnim razlikama sadržane običajne diferencije te one mentalitetne, koje dijelom proizlaze iz kulturnih i običajnih ali ih istodobno mogu i sačinjavati, hrvatskim filmašima u pravilu predstavljaju zgodne podloge i okvire za kreiranje ponajviše komičnih, ali i specifičnih dramskih te u pravilu jasno žanrovski obilježenih ostvarenja koja se najčešće temelje na eksploataciji stereotipa. Dakako, žanrovi se pritom mogu miješati, humor bojati tamnim tonovima kao i nostalgičnim, melodramskim i tragičnim momentima, a ako se eksploatira mediteranski humor redoviti su ekskursi u (felinijevsku) grotesku i grubost s jedne, odnosno pasatizam s ne uvijek duhovitim prenaglašavanjem stereotipa s druge strane. No nisu samo Dalmatinci stereotipno temperamentni, bučni, ekstrovertirani, egoistični, skloni (bezrazložnom) svađanju i općenito obilježeni tipičnim ljudskim manama, nego su i Zagorci lijeni, lukavi, prijetvorni i premazani svim mastima, Slavonci široke duše, srdačni i otvoreni lege, a ljudi iz središnje Hrvatske najčešće opredmećene u Zagrebu narcisoidni, sumnjičavi, otuđeni, urbano iliti građanski dekadentni, snobovi te pretjerano skloni intelektualiziranju i kompliciranju. Da nije svih spomenutih i brojnih drugih stereotipa, koji se mogu manifestirati od govora i jezičnih varijanti koje su izvor smijeha, preko načina odijevanja i jelovnika filmskih likova kao i njihova štovanja tradicije i obiteljskih odnosa te nogometne navijačke supkulture, do manje ili više izražene religioznosti i otvorenosti prema strancima odnosno ksenofobije, za hrvatski film bi ih valjalo izmisliti, jer ih se eksploatira u velikoj mjeri.
    Kako je počeo rat na mom otoku, red. Vinko Brešan
    Štoviše, neki su autori popularnost kod gledatelja a u određenoj mjeri i redateljska imena i stekli tematskim vezivanjem za priče iz određenih regija i krajeva, odnosno za manje ili više spretno, promišljeno i inventivno baratanje općim mjestima urbanih ili ruralnih lokalnih ili regionalnih kolorita, većim ili manjim klišejima obilježenim protagonistima te pričama koje u srži imaju pojedinačne, obiteljske i društvene drame. Uz ime Vinka Brešana tako se dominantno vezuje tamnim slojem premazana mediteranska komedija, Ognjen Sviličić eksploatira mentalitet ruralnog dalmatinskog zaleđa i njegov odnos prema urbanitetu i modernitetu, relacije između degenerirana centra i još gore periferije u tematskom su fokusu dvaju filmova Ivana Gorana Viteza, a Dalibor Matanić se, slično Damiru Karakašu u prozi, opetovano vraća Lici kao regiji koju nastanjuju osebujni i nerijetko mračnim tonovima oslikani ljudi koji kriju obiteljske tajne i čije odnose definiraju tragični događaji, ne samo iz prošlosti.
    Što je muškarac bez brkova, red. Hrvoje Hribar
    I novi (mladi) redatelji u svojim dugometražnim prvijencima ili filmovima srednjeg metra posežu za kulturnim, običajnim, mentalitetnim i inim stereotipima, bez obzira bili vođeni željom za prikazivanjem sredine i mentaliteta koji poznaju i koji im je blizak, ili pak htjeli u čvršćim žanrovskim okvirima ispripovijedati priče o što stvarnijim likovima koji kao takvi neizbježno moraju biti obilježeni (i) stereotipima, pa su na tom tragu i Zagorski specijalitet (2012) Davida Kapca, i Vlog (2014) Brune Pavića, i Sirene i krikovi (2015) Ivana Perića, a na domišljat, pomaknut, provokativan, beskompromisan, satiričan i anarhoidan način stereotipe o Hrvatskom zagorju eksploatira i Ivan Livaković u dugometražnom prvijencu Bitchville (2011). Napokon, i Ta divna splitska noć (2004) Arsena Antona Ostojića koristi lokalni kolorit i osobitosti najluđega grada na svitu, baš kao što i Hribarova adaptacija romana Što je muškarac bez brkova? (2005) Ante Tomića populistički dobrodušno te s osloncem na češku humorističnu nostalgiju eksploatira (i) komediju karaktera i mentaliteta, odnosno poigrava se njezinim općim mjestima, što nimalo ne čudi budući da Tomić iste obilno koristi u svojoj prozi i novinskim tekstovima.

    Još od svog igranofilmskog prvijenca Kako je počeo rat na mom otoku (1996) Vinko Brešan spretno populistički koristi specifičan mediteranski tj. dalmatinski humor, od Marka Uvodića do Smoje i Ćiće Senjanovića izravan, grub i surov, a isti mu dobro dođe kad želi ozbiljnu i tragičnu temu kakva je početak Domovinskog rata obraditi na komunikativniji, gledateljima prihvatljiviji, manje pretenciozan i uvjetno rečeno zabavniji način spojen s nepotrebno patetičnom tragikom, što se u vrijeme premijere 1996. godine, netom nakon završetka rata, pokazalo dobitnom kombinacijom. Slikoviti lokalni likovi, ambiciozni a ne prepoznati umjetnici, dangube, spadala i oriđinali predočeni uz dodatan satiričan odmak, nisu bitni samo u Kako je počeo rat na mom otoku, nego i u Maršalu (1999), središnjem nastavku neformalne autorove otočke trilogije, u kojem se Brešan tri godine kasnije intenzivnije naslonio na tradiciju groteskne i burleskne pučke komedije te progovorio o ponovnom buđenju sentimenata prema socijalizmu i maršalu Titu. Malomišćanski mentalitet sa svojom zatvorenošću, dominantnom uskogrudnošću, određenom mizantropijom i licemjernom pobožnošću, na Brešanovu je tapetu i u Svećenikovoj djeci (2013), u kojoj ni Mate Matišić kao scenarist, ni Brešan kao redatelj ne znaju na pravi način i u potpunosti iskoristiti sve komične potencijale koji izviru iz situacija, osobina likova i njihovih međuodnosa.
    Svećenikova djeca, red. VInko Brešan
    Riječ je o koncepcijski, dramaturški i režijski nezgrapnom spoju populističke satirične komedije, tragedije i melodrame s izraženim subverzivnim žalcima, o križancu komedije karaktera, intrige i socijalne komedije, pri čemu stvar s komične strane dosta dobro funkcionira u prvoj polovini filma, dok se uvode i profiliraju likovi, oslikava Brešanu omiljeno malo mjesto s tipičnim osobenjacima i redikulima te priprema teren za pokretanje zapleta koji će usložiti i dinamizirati zbivanja. Autori razmjerno vješto i s osjećajem za mediteranski, odnosno tip humora spomenutih Fellinija i Smoje te donekle Ettorea Scole, ekvilibriraju groteskom, parodijom, kontrastom i apsurdom uz natruhe nadrealizma, te uvode galeriju slikovitih više ili manje važnih likova obilježenih uobičajenim ljudskim slabostima. Te likove smještaju u deklarativno konzervativan i bogobojazan milje koloristički dominantno oslikan plavim i pastelnim tonovima, stvarajući sliku gotovo rajske sredine u kojoj se slučajno i s iznimkom jednog lika bez ikakvih loših namjera priprema teren za više razina tragedije. Kad dobrim namjerama popločan put malu i začahurenu sredinu naposljetku odvede do tragedije, nju Brešan i Matišić koriste da dotad neosporno provokativnu ali razmjerno blagu, ironičnu i u osnovi benignu kritiku idejno dobronamjernih Božjih službenika koji se žele igrati Boga i koji ne razumiju aktualne znakove vremena, pretvore u dosta subverzivnu i u određenoj mjeri mračnu sliku stanja u katoličkoj crkvi.
    Oprosti za kung fu, red. Ognjen Sviličić
    Elaboriranju mentaliteta seoskog najčešće dalmatinskog zaleđa – iznimka su Dva sunčana dana (2010) koja se većinom zbivaju na Velebitu – te odnosa tog mentaliteta prema gradu (manje ili više posredno i prema modernosti) i građanima, Ognjen Sviličić je kao redatelj s manjim ili većim humornim odmakom posvećen još od dugometražnog kino-prvijenca Da mi je biti morski pas (1999), u kojem se pozabavio (ne)snalaženjem dvojice priprostih mladića iz Dalmatinske zagore na splitskim ulicama, preko TV-filma Ante se vraća kući (2001) i tragikomedije Oprosti za kung fu (2004) do spomenuta Dva sunčana dana i humoristične serije Stipe u gostima (2008). U filmu Oprosti za kung fu, sve do socijalne drame s elementima melodrame Takva su pravila (2014), njegovu najuspjelijem ostvarenju, Sviličić naglašava konzervativizam i zatvorenost malog ruralnog mjesta u odnosu prema širokom svijetu čiji utjecaji sve više nagrizaju tradicionalizam začahurene patrijarhalne sredine, ali uz jasan autorov stav da je trajna promjena nemoguća.
    Dva sunčana dana, red. Ognjen Sviličić
    Takva promjena nije moguća ni u Dva sunčana dana, redateljevu najslabijem ostvarenju u kojem se ekstremima suprotstavljenih polova nas Hrvata i njih iz bijelog svijeta pretjerano skreće u područje banalnosti, trivijalnosti i šovinizma. U fokusu Sviličićevih tematskih interesa stalno su relacije središta i provincije, gradskog i ruralnog, suvremenog i arhaičnog, Zagreba i Dalmacije, Splita i njegova zaleđa te Hrvatske i BiH, konkretnije nepremostivi kulturološki, mentalitetni i karakterni kontrasti u kojima su s jedne strane arhaični, grubi i gdjekad vulgarni, no plemeniti, jednostavni i tradiciji odani Dalmatinci ili ljudi iz Dalmatinske zagore i BiH, a s druge racionalni, hladno poslovni, egoistični, otuđeni i od tradicije sve udaljeniji gradski tipovi, a u njihovu srazu autor staje na stranu narodske čeljadi izraženog temperamenta i prijeke naravi, koji se unatoč nedostacima ipak ne pretvaraju da su nešto što nisu i ne igraju uloge koje im ne pripadaju i ne leže.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    16. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji